Bilo bi ironično da poslije smrti Andrzej Wajda dobije svog prvog Oscara za najbolji strani film.
Njegovu biografsku dramu “Ono poslije slike”, kroniku stradanja apstraktnog slikara Wladyslawa Strzemińskog u najcrnjem razdoblju socrealizma, Poljaci su nedavno kandidirali za tu nagradu, njihov najslavniji redatelj umro je u nedjelju u Varšavi u 91. godini, a lobiranja tek počinju.
Po svoj prilici ništa se neće dogoditi, jer su strani kritičari dočekali film bez previše entuzijazma (nedavno je prikazan i na uglednom Toronto film festivalu), ali Wajda se nije mogao požaliti da su ga zanemarivali kada je pozlaćeni kipić u pitanju. Dobio ga je 2000. za životno djelo, a filmovi su mu četiri puta nominirani. Trebalo je biti i više nominacija, međutim, u doba komunizma njegova dva najvažnija filma “Pepeo i dijamanti” (1958.) i “Čovjek od mramora” (1977.) uopće nisu kandidirana, i jedva su uopće dobila dozvolu za prikazivanje.
Njegov opus broji gotovo 50 ostvarenja, bio je istodobno i sjajan kazališni redatelj, ukratko gigant istočnoeuropske kulture koji je obasipan priznanjima kako u domovini tako i u svijetu.
Vizualni dar
U svojoj autobiografiji “Film i ostatak svijeta” otkrio je da je studij režije upisao gotovo slučajno. Bilo mu je samo 12 godina kada je počeo 2. svjetski rat, 1940. njegov je otac Jakub, poljski časnik, odveden u Katinsku šumu zajedno s više od četiri tisuće kolega, svi su pobijeni, nacisti su o tome zlurado izvijestili 1943., a mladi Wajda je poslije upisao studij likovne umjetnosti i učlanio se u poljsku radničku partiju, kako u komunizmu ne bi imao problema zbog obiteljskog pedigrea. Brzo je shvatio da na studiju ima i talentiranijih od njega, pa se radije prebacio na film, gdje se među prvom generacijom školovanih poljskih filmaša odmah izdvojio zbog izuzetnog vizualnog dara.
Njegov mentor, renomirani Aleksander Ford, prepustio mu je režiju filma “Generacija” (1955.), napravljenog za partijsku obljetnicu, ali ga je cenzura masakrirala (Roman Polanski - koji je u njemu imao epizodu - tvrdi da je integralna verzija izgledala odlično), no političke mijene u kulturi bile su nepredvidljive: naredni film “Kanal” (1956.) bio je puno subverzivniji, ali su o njegovoj sudbini odlučivali filmaši poput Jerzyja Kawalerowicza, pa je bez problema dobio dozvolu za prikazivanje i podijelio nagradu kanskog žirija sa “Sedmim pečatom” Ingmara Bergmana.
“Pepeo i dijamant” bio je još provokativniji, nova poljska zvijezda Zbigniew Cybulski igrao je disidenta koji ubija komunističkog funkcionara, no politička klima se opet promijenila i film godinu dana nije smio u inozemstvo. Kada je napokon odobren, dobio je nagradu kritike u Veneciji, već je tada skovan termin “poljska filmska škola” ili “poljski crni film”, a Wajda je postao ključna kreativna ličnost te kinematografije i pomagao njezinim budućim talentima Polanskom i Jerzyju Skolimowskom.
Emigracija
Cybulski je ostao njegov omiljeni glumac sve do tragičnog udesa 1967., Wajda mu je posvetio svoju modernističku dramu “Sve je na prodaju” (1968.) i u njoj predstavio svog novog filmskog junaka, Daniela Olbrychskog. Snimao je puno (tvrdio je da je to zbog niskih honorara u Poljskoj), radio s velikim budžetima, uživao status državnog umjetnika, ali je neprestano izazivao režim. Iz “Čovjeka od mramora” izrezali su mu zadnju ključnu scenu, koju je kasnije ubacio u njegov nastavak “Čovjek od željeza”, nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu, a nakon vojnog puča krajem 1981. proveo je neko vrijeme snimajući u Francuskoj i Njemačkoj (“Danton” s Gerardom Depardieuom ubraja se u njegova najvažnija ostvarenja), da bi se 1985. vratio u Poljsku. Priznao je da se u emigraciji nije ugodno osjećao i živciralo ga je što Zapad pokazuje tako malo zanimanja za Istočnu Europu: “Što mogu kad mi je nacionalna povijest i kultura značila puno više od Freuda”. Time je dakako aludirao na neprikosnoveni Bergmanov status u svjetskom filmu.
Nakon sloma komunizma obnašao je kraće vrijeme političke funkcije, ali se brzo vratio filmu i kazalištu i snimio još nekolicinu iznimnih ostvarenja, od kojih je najvažniji bio “Katyn”, dojmljiva kronika zločina iz 1940.
Često je navraćao na ove prostore, za Avala film najprije je snimio “Sibirsku ledi Magbet” (1962.) s Oliverom Marković i Ljubom Tadićem, a zatim i “Vrata raja” (1968.) o dječjem križarskom ratu iz 1212. Potkraj 70-ih gostovao je u popularnoj filmskoj emisiji Televizije Zagreb “3-2-1 kreni” i za tu prigodu prošvercane su iz Poljske dvije rolne za inozemstvo još nedostupnog “Čovjeka od mramora”. Pokazalo se da je sjajan gost, lucidan i artikuliran, pa nimalo slučajno da je ta emisija bila među najgledanijima u tom razdoblju.
Najvažniji filmovi:
Pepeo i dijamant (1958.)
Ekranizacija kontroverznog romana Jerzyja Andrzejewskog, Cibulski joj je dao modernu dimenziju kada se svoj lik političkog disidenta profilirao kao beatnika. Omiljeni film Orsona Wellesa.
Obećana zemlja (1975.)
Virtuozno režirana epska kronika o usponu kapitalizma u Poljskoj 19. stoljeća. Scena strijeljanja radnika u završnici aludirala je na kasnije političke događaje.
Čovjek od mramora (1977.)
Mlada novinarka (probojna uloga Krystine Jande) snima dokumentarac o udarniku iz razdoblja najtvrđeg komunizma i otkriva što ne bi smjela. Nastavak je nagrađivani film “Čovjek od željeza”.
Danton (1982.)
Paralele s tadašnjim zbivanjima u Poljskoj teško je ne prepoznati u ovom filmu o francuskoj revoluciji. Iskustvo kazališnog redatelja pomoglo je Wajdi oko glumačkih kreacija i mizanscena.
Katyn (2007.)
Kao i u biografskom filmu “Waleşa”, redatelj ne snima povijesni pamflet, čak i kad je za taj događaj obiteljski vezan. Sam je predstavljao film na turneji po ruskim kinima.