Vincent Van Gogh nije samo jedan od najpopularnijih slikara cjelokupne povijesti umjetnosti: on je i slikar čiji život ne prestaje biti predmet živahne znatiželje.
Činjenica da je nizozemski slikar umro nepoznat, potpuno neafirmiran i siromašan u južnofrancuskom azilu, da bi samo koju godinu potom postao zvijezda, a potom i najskuplji slikar svijeta, na neki je način najveća i najmorbidnija “success story” povijesti slikarstva. Nije bez vraga rečenica slavnog poljskog režisera Lecha Majewskog, koju je on izgovorio misleći o Jean-Michelu Basquiatu: povijest umjetnosti uvijek i nanovo traži odgovor - tko bi bio sadašnji Van Gogh?
Mukotrpan posao
Taj i takav Van Gogh bio je - naravno - predmet niza biografskih knjiga, među kojima je najpoznatija ona Irvinga Stonea. Van Gogh je također tema niza biografskih filmova. Ipak - barem do sad - ni jedan od tih filmova nije koristio onaj medij koji je bio medij samo umjetnika: slikanje.
Sve do filma “Loving Vincent” (U potrazi za Vincentom). Film poljsko-britanskog animatorskog para Dorote Kobiele i Hugha Welchmana nije samo prvi animirani biografski film o Van Goghu. On je ujedno i prvi animirani film koji je u cijelosti izveden u standardnoj slikarskoj tehnici 20. stoljeća - ulju na platnu. Ulje na platnu nije nikad bilo tehnika koje se primjenjivala u animiranom filmu, i to naprosto zbog ključne riječi - platno. Čak i kad su u preddigitalnoj eri crtali rukom animirane filmove, animatori su radije rabili tehnike slikanja na prozirnoj podlozi (celu), i to zato da bi mogli animirati samo dinamični dio crteža, tako da se pozadina i statični dijelovi ne bi trebali slikati svaki put nanovo.
Kad slikate uljem na platnu, takvo što nije moguće, odnosno - morate idući frem slikati preko već postojećeg platna koje samim tim zauvijek nestaje. To je mukotrpan posao čak i ako radite kratki film. No, za “Loving Vincenta” Kobiela i Welchman su trebali 65.000 oslikanih platana od kojih je - kao finalni nusproizvodi - ostalo oko 1000 platana: svako je od njih, zapravo, posljednji frem završenog kadra. Taj stravični posao četiri je godine radila mala vojska od 125 školovanih slikara u Gdanjsku, Wroclawu i Ateni, a cijeli pothvat - nimalo jeftin - uz poljski filmski centar sufinanciran je i kampanjom na Kickstarteru.
Zaplet
Riječ je o impresivnom trudu - no, gledatelja filma to zapravo i ne zanima, njega zanima funkcionira li “Loving Vincent” kao film. A Kobiela i Welchman nisu bili samo domišljati i odvažni u likovnom pristupu Van Goghu. Domišljati su bili i u pripovjedačkom pristupu. “Loving Vincent” je - za početak - film o Van Goghu u kojem nema Van Gogha. Nadalje, taj je film po svom žanrovskom kodu - detekcija. Treće - Kobiela i Welchman odlučili su se na intrigantan konoserski pristup: svi likovi u filmu su, naime, ljudi koje je Van Gogh slikao, te koje publika poznaje preko njegovih klasičnih portreta.
Zaplet filma počinje godinu dana nakon Van Goghove smrti, kad njegov prijatelj kojeg je portretirao - poštar Roulin - shvati da se u poštu vratilo neisporučeno slikarevo pismo bratu Theu. On svog nezainteresiranog sina dendija, Armanda (kojeg je Van Gogh također portretirao) šalje Theu, da bi on ustanovio da je i drugi brat mrtav. Korak po korak, nezainteresirani Armand se upliće u istragu o posljednjim danima slikarovog života, koristeći se tipično detektivskom tehnikom - intervjua. A ljudi s kojima razgovara su ljudi koje se Van Gogh slikao, te koji su imali bitnu ulogu u njegovim zadnjim godinama: stanodavka gospođa Ravoux, njegov opskrbljivač bojom Pere Tanguy, kao i doktor Gachet, Van Goghov liječnik i slikar amater.
Mali kviz
Žanrovski postav “Vincenta” pri tom jest malo nategnut. Sam Armand nije naročito upečatljiv lik, nije vam baš jasan motiv njegove ljubopitljive upornosti, pa film žanrovski malo jest naheren. No, Kobiela i Welchman svjesno su žrtvovali naraciju eruditskom, fanovskom aspektu filma. A za bilo koga tko voli slikarstvo 19. stoljeća, Van Gogh je prava zabava, jer tijekom filma može odgonetati kad je i na kojoj slici vidio slavne provansalske krajobraze, na kojoj se slici pojavljuje lik kojeg vidi i tko je on zapravo. Taj mali eruditski “kviz” na odjavnoj špici dobije i rješenja: autori usporedno prikažu izvorna Van Goghova platna, te odgovarajuće kadrove iz filma.
Piotr Dominiak i Sean Bobbitt
Za jednu sekundu filma trebalo nam je gotovo tjedan dana
Film “Loving Vincent: Van Goghov misterij” u režiji oskarovca Hugha Welchmana (Peter and the Wolf) i Dorote Kobiele inspiriran je s preko osam stotina pisama slavnog umjetnika i na njemu se radilo punih šest godina. Film je dobio brojne nagrade, pogledalo ga je preko milijun ljudi. Prilika je sada i za domaću publiku, jer prvi put film igra u Hrvatskoj, u sklopu Filmofeel Festa, do 10. prosinca u Kaptol Boutique Cinema, u organizaciji distribucijske kuće 2i film. Film su kod nas predstavili Piotr Dominiak, slikar i voditelj slikara na filmu, i Sean Bobbitt, nagrađivani producent.
Vi ste, gospodine Dominiak, bili na čelu više od stotinu slikara koje ste morali koordinirati da slikaju kao jedan čovjek. Nije lak posao?
Dominiak: Da, ja sam bio na čelu slikara, moj je posao bio da se brinem o animacijama koje su napravili, jesu li u skladu i s rukopisom animacija i s Van Goghovim rukopisom. Samo smo dvije godine radili na regrutaciji umjetnika. Nakon prvog odabira, slikari su prolazili trodnevne testove u našim ateljeima bazirane na jednom kratkom filmu na temelju kojih smo mogli prosuditi osjećaju li animaciju i Vincentov stil ili ne. Nije im sigurno bilo lako, svatko je došao sa svojim načinom slikanja i svatko je bio različite edukacije. Većina je sa završenom Likovnom akademijom, no bilo je i onih koji su bez umjetničke edukacije, a imaju talent, vješti su, ujedno osjećaju i strast. Nije bilo lako, ni meni ni njima.
Gospodine Bobbitt, vi ste producent. Sakupili ste pet milijuna dolara za produkciju. Sve je započelo Kickstarter kampanjom?
Bobbitt: Kickstarter kampanja, iako je bila ključna na samom početku i dobra za publicitet oko filma, na kraju nije zauzimala toliko veliki postotak u budžetu. No, javilo se nekoliko investitora potaknutih kampanjom da žele ozbiljnije sudjelovati u projektu. Paralelno sa sakupljanjem novca, slikari su se usavršavali, to je značilo da odmah čim sakupimo novce možemo krenuti u projekt. Sada mogu reći da je publika zadovoljna, reakcije su izvrsne, dobivamo mnoštvo mailova, jedan je gledatelj napisao kako je plakao od početka do kraja. Sve u svemu, to da je publika dobro prihvatila film, veliki nam je kompliment.
Takav trud oko slika, gospodine Dominiak, znači da se kompjuterska animacija nije razvila toliko da može imitirati autentično ulje na platnu?
Dominiak. Koliko mi je poznato, nekoliko kompanija pokušava stvoriti grafičke mašine koje bi imale tu vrstu filtera, no ništa nije usavršeno, ne bi izgledalo realno.
Je li sudjelovao, među mnoštvom slikara, i netko iz ovih krajeva?
Dominiak: Sudjelovala je Nadja Jovanović, i to vrlo uspješno, napravila je nekoliko sjajnih shotova (slikarica iz Beograda, koja je tamo završila Likovnu akademiju, živi u Zagrebu, slika nadrealne prizore, op.a.).
Gospodine Bobbitt, rekli ste da je to priča koja se naprosto mora ispričati. Osim na pismima, film se dijelom bazira i na teoriji koju su 2011. nakon duljeg istraživanja iznijeli Steven Naifeh i Gregory White da Van Gogh nije počinio samoubojstvo, već je ubijen?
Bobbitt: Zapravo je cijela ova istraga o smrti svrha da se pokaže njegov život. Uostalom, ako se na pronađe pištolj s otiscima, a u to sumnjam, nikad nećemo saznati pravu istinu. Činjenica je da većini ljudi koji su proučavali biografiju ovog umjetnika nije jasno zašto je baš u tom trenutku života počinio samoubojstvo: nije imao epizode kao u Južnoj Francuskoj, činilo se da je izliječen, iz pisama koje je slao bratu Theu ne može se naslutiti da je bio depresivan, nije bilo nekih upozorenja. No, najvažnije je bilo prikazati drukčijeg Vinceta, nego kako se stereotipno prikazivao, jer većina će ljudi reći kako je bio lud, briljantan umjetnik koji je odrezao uho i počinio samoubojstvo. U filmu “Žudnja za životom” npr, Kirk Douglas ga igra kao ludog genija koji je često vrlo ljut. Istina je suptilnija. Bio je drukčiji, nespretan u kontaktu s drugim ljudima, no kada čitate pisma, pokazat će se pred vama jedna puno kompleksnija priča nego što se uobičajeno prikazuje. I to smo željeli prikazati. Biografija koju ste spomenuli, teorija je o mladom dječaku koji je priznao da je ubio umjetnika kad je bio na samrtnoj postelji. Muzej je nije priznao kao službenu. No, priča ima utemeljenja, kada ju se pročita. Kako sam rekao, istinu nećemo po svojoj prilici nikada saznati.
Gospodine Dominiak, vi ste akademski slikar. Van Gogh ima kultni status. Jeste li se pribojavali tog statusa, i koja vam je omiljena slika?
Dominiak: Teško je reći koja mi je omiljena slika, nakon šest godina intenzivnog rada na Van Goghovu opusu, sve mi se zamaglilo, teško je vidjeti objektivno, vjerojatno neki od pejzaža s vranama jer i sam inače slikam pejzaže. Što se tiče pristupa, nije bilo lako. I psihički, ali i u fizičkom pogledu. U posljednjim danima života vrlo je brzo i strastveno slikao, jedna je slika nastajala u jedan dan. U animaciji se treba fokusirati i raditi polako. Za jednu sekundu filma trebalo nam je gotovo tjedan dana. No, postići da stotinu slikara, dvadeset različitih nacionalnosti, rade u golemom studiju zajedno i slikaju kao jedan (a najveći je studio bio u Grčkoj), to je veliko postignuće.
Bobbitt: Slikanje je u pravilu individualan posao, tako da postići da svi zajedno rade, svaka čast. A i to je u duhu Vincenta van Gogha. Podsjetimo kako je pokušavao stvoriti komunu u Južnoj Francuskoj u kojoj bi radilo petoro umjetnika istovremeno. Tako da je i taj grupni rad svojevrsni tribute ovom umjetniku.
(Razgovarala Patricia Kiš)