10. TJEDAN IZRAELSKOG FILMA

ANIMIRANI KISHON PRIČA O POZICIJI U IZRAELSKOJ KNJIŽEVNOSTI I PRIVATNOM ŽIVOTU Dokumentarac o slavnom satiričaru osvjetljava sve strane tog umjetnika

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 04.12.2018. u 13:56

 

Ephraim Kishon imao je sve razloge da postane satiričar: život se naime s njime ponekad tako okrutno poigravao da mu je on morao uzvratiti istom mjerom.

Rođen kao Ferenc Hoffman, sin upravitelja banke u Budimpešti, taman se počeo afirmirati kao pisac kad mu je zbog rasnih zakona bilo zabranjeno objavljivanje. Prošao je nekoliko koncentracionih logora, u jednom je preživio zato što je odlično igrao šah, a njemački komandant u njemu je našao ravnopravnog partnera. Drugom prigodom našao se u redu za strijeljanje gdje se ubijalo svakog desetog zatvorenika. Njega su mimoišli, a on je kasnije komentirao: “Propustili su se riješiti satiričara”.

Satirične kolumne

Poslali su ga u zloglasni Sobibor, no on je pobjegao iz vlaka i skrivao se sve do poraza nacista. Vratio se u Budimpeštu, diplomirao kiparstvo u metalu i likovnu umjetnost, ali je počeo objavljivati satirične članke pod pseudonimom. Komunizam mu baš nije bio po volji, pa je 1949. odlučio emigrirati u Izrael, ali se na tamošnjoj granici opet suočio sa apsurdom. Carinik ga je pitao kako se zove, ovaj je odgovorio “Ferenc”, rekli su mu da takvo ime ne postoji i prozvali ga Ephraim, ali su mu promijenili i prezime u Kishon, po rijeci u blizini Haife. Iako nije znao ni hebrejski niti jidiš, u dvije godine svladao je prvi jezik tako dobro da je počeo objavljivati satirične kolumne u dnevnom tabloidu – i tako narednih trideset godina.

O njegovu životu redatelj Eliav Lilti htio je napraviti dokumentarac, ali je imao veliki problem: Kishon je umro još 2005. kad mu je bilo 80 godina. Stoga se odlučio za najjednostavniji postupak, animacijom je dočarao njihov razgovor i u novu cjelinu - koja se prikazuje danas na 10. tjednu izraelskog filma u zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema - ubacio štošta, fotografije, dokumentarne snimke i samog Kishona u najrazličitijim prigodama.

 

Popularan kod nas

Kishon je i u nas bio izuzetno popularan, dogurao je do statusa najprevođenijeg stranog autora, a prva knjiga, “Nije fer Davide” objavljena mu je 1977. u Hit biblioteci zagrebačkog poduzeća Znanje, nakon koje je uslijedila poplava drugih naslova. Stoga bi zanimanje za film trebalo biti poprilično. (Animirani) Kishon ne priča samo o svojoj poziciji u izraelskoj književnosti, kojom nikad nije bio zadovoljan iako je dobio niz nacionalnih priznanja, nego i o privatnom životu, kako se razveo s prvom suprugom Chawom Klamer, kako se nije znao nositi s bolešću druge supruge Sare i kako se već godinu dana nakon njezine smrti oženio Lisom Witasek. O njemu govore i njegova djeca (bez animacije) tako da je portret umjetnika kompletan koliko je to god moguće u takvoj situaciji.

Osobito su zanimljive scene u kojima su redatelj i njegov sugovornik u desnom dijelu kadra, a lijevom promiču dokumentarne snimke odvođenja Židova u logore. Kishon ne krije da ga je holokaust trajno obilježio, no zna se i sprdati na taj račun. Kaže: “Uživam kad vidim unuke svojih krvnika kako se tiskaju u redu da kupe neku od mojih knjiga.” Njemačka mu je bila iznimno važno tržište, Friedrich Torberg prevodio je ekskluzivno njegove romane i pripovijetke sve do svoje smrti 1979., da bi kasnije taj posao preuzeo sam Kishon, koji je odlično znao njemački. Uostalom, od 1981. imao je drugi dom u Švicarskoj, a treća supruga bila mu je austrijska spisateljica.

Fascinira milijune

Čitali smo njegove knjige, gledali komade u našim kazalištima, ali slabo poznajemo njegov filmski opus, kojim se “Kishon” pedantno bavi i prikazuje ulomke iz njegovih ostvarenja. Već prvi film, komedija “Sallah Shabati” iz 1964., koja se bavila kaosom imigracije i preseljavanja u mladoj izraelskoj državi, bila je golemi hit u tamošnjim kinima, proslavila je Chaima Topola, zvijezdu holivudske verzije “Guslača na krovu”, i nominirana je za Oscara za najbolji strani film. Topol je glumio i u njegovom drugom filmu “Ervinka” (1967.), također vrlo uspješnom, a treći, “Veliko kopanje” iz 1969. ismijavao je birokraciju koja ne zna što bio s manijakom opsjednutim rušenjem ulica.

Najvažniji film bio je “Policajac” iz 1971., nominiran je za Oscara i dobio Zlatni globus, a i danas je često na programu u izraelskoj kinoteci. Do kratkog spoja došlo je nakon filma “Lisac u kokošinjcu”, snimljenom 1978. po njegovom književnom predlošku, u njemu se oborio na stariju generaciju izraelskih političara i prvi put dobio loše kritike. Sujetan kakav je bio, više nikad nije snimio nijedan film, naprosto nije podnosio omalovažavanje. “Kishon” osvjetljava sve strane tog umjetnika s kojim očito nije bilo lako komunicirati, ali čija djela i danas fasciniraju milijune.

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo