U utorak poslijepodne, nešto poslije 15.30 sati, iz sobe na devetom katu solitera u ulici Stanislava Sremčevića broj 5, u beogradskoj općini Zvezdara, u kojoj se odmarao Bekim Fehmiu, legendarni glumac svjetskog ugleda i glasa, izletio je prasak. Iz stana nasuprot, također u obiteljskom vlasništvu, dohitali su Bekimova žena, glumica Branka Petrić, i mlađi sin Hedon, i zatekli stravičan prizor. Na uredno spremljenoj postelji Bekim je ležao obliven krvlju i pokazivao tanahne znake života. Hedon je smjesta pozvao Hitnu pomoć, ali je dvadesetak sekundi nakon dolaska liječnika njegov otac izdahnuo. Na krevetu je bio pištolj za koji je posjedovao oružni list, kojim je sebi pucao u usta, a na noćnom ormaru pisamce ostavljeno Branki: “Puno te volim, ali za me život više nema smisla”. Bila je to njegova oproštajna poruka supruzi hrvatskih roditelja iz Novoga Vinodola, s kojom je živio četiri desetljeća u skladnoj vezi, majci njihovih sinova: Uliksa (godinama radi kao glumac u New Yorku, a oženjen je beogradskom glumicom Snežanom Bogdanović), i već spomenutoga Hedona (živio s majkom i ocem u rodnom Beogradu).
Prvi u četverolistu
Bekim Fehmiu je Albanac čiji su preci iz Đakovice na Kosovu. Majka Hazlija rodila ga je 1. lipnja 1936. u Sarajevu - gdje mu se otac Ibrahim bio otisnuo trbuhom za kruhom - što će reći da je petnaest dana prije nego što je počinio samoubojstvo ugasio sedamdeset četiri svjećice na rođendanskoj torti. Nakon što se 1941. raspala ondašnja Kraljevina Jugoslavija, a Bosna postala dio Nezavisne Države Hrvatske, Fehmijevi se sele nakratko u Skadar, koji je bio pod talijanskom vlašću, a odatle odlaze u Prizren, u koji se stalno udomljuju i gdje je Bekim skončao osnovnu i srednju školu.
Odatle se upisuje u kazališnu akademiju u Beogradu, na kojoj diplomira u klasi Mate Miloševića. Postao je najistaknutiji u četverolistu glumaca kod kojih se nije prepoznavao karakteristični izgovor slova lj što lako odaje ljude albanskih korijena. Osim njega to su Abdurahman Shala, pokojni Faruk Begolli i Enver Petrovci.
Nakon što se Kosovo koncem stoljeća odvojilo od Srbije, Bekim Fehmiu jedini od njih nije napustio Beograd, ali je učestalo obilazio brata i sestre u Prizrenu i Prištini. I upravo taj raskol, koji je doveo do sve izraženije netrpeljivosti Srba i Albanaca, učinio je da se Bekim posve izopći od ljudi i događaja i naglo prekine s glumom. Uspon u filmskome poslu počeo je u studentskim danima, 1953., kao epizodist u komediji “Opštinsko dete”, koju je po komadu Branislava Nušića postavila Soja Jovanović. Sljedeća uloga bila je neusporedivo veća u ratnom cjelovečernjaku “Saša” s kojom ulazi na velika vrata među zvijezde jugoslavenske kinematografije i ide iz filma u film.
Spektakularna serija
Vrhunac u Bekimovu životopisu nastaje kad mu je Aleksandar Petrović povjerio ulogu Beloga Bore u svojim kultnim “Skupljačima perja”, jednom od četiri noseće pokraj fatalne pjevačice Olivere Vučo (koja će se proslaviti vatrenom grlenom izvedbom pjesme “Đelem, đelem” i uzvisiti je za himnu svih Roma na svijetu), romske polupismene naturščice iz okolice Pančeva Gordane Jovanović, i nezaobilaznog Bate Živojinovića. Na bakanalskoj proslavi u proljeće 1967., u hotelu “Martinez” u Cannesu, nakon što su “Skupljači perja” osvojili Zlatnu palmu, dok su na račun beogradskog producenta Avale filma tekli potoci najskupljih šampanjca i služile se najprobranije delicije od kavijara do lastavičjega gnijezda, Bekim Fehmiu je s Oliverom Vučo bio najblistavija zvijezda.
Svjetski listovi objavili su snimku dok mladi glumac na pječčanoj plaži Croisetti nosi u naručju hollywoodsku divu Shirley McLane. Usred slavlja Bekimu prilazi producent Dino de Laurentis i nudi mu naslovnu ulogu u spektakularnoj televizijskoj seriji “Odisej”. Slavni Talijan, pred kojim su drhtale i najskuplje zvijezde i nenavikao da mu proturječe, nije se stigao sabrati kad dojučerašnji anonimus s Balkana nije prihvatio njegovu visoku novčanu ponudu nego je zatražio još viši honorar. Menadžer koji je posredovao u razgovoru i prevodio na to je problijedio jedva zaustivši:
“Čovječe, jesi li pri zdravoj pameti, pa s de Laurentisom se tako ne postupa!”
No Bekim Fehmiu je tvrdoglavo ostao pri svome sve dok Dino de Laurentis nije napokon popustio i unatoč povrijeđenoj taštini potpisao ugovor:
“Što bi bilo da se de Laurentis kapricirao. Ta propala bi vam životna uloga!” spomenuo sam nekom zgodom Bekimu, na što mi je nehajno uzvratio: “Kockao sam se i, eto, uspio!”
Raspaljene strasti
Kozmičku popularnost Fehmiu je stekao ulogom diplomata u hollywoodskom cjelovečernjaku “Avanturist”. Prvi put u povijesti filma premijera je bila upriličena na 10.000 metara visine, u jumbo jettu na liniji od Londona do Los Angelesa. No kritike su bile nemilosrdne i srušile Bekimove snove o karijeri u Hollywoodu. Zato, međutim, ne posustaje potražnja za njim u Italiji, u kojoj je odradio sijaset filmova i TV serija. Posljednja je 1992. bila u povijesnome “Džingis-kanu” u režiji uglednog Kena Anekkina.
U Bekimovoj vikipediji stoji zasvagda zabilježeno da je surađivao s veličajnim imenima od kojih staje dah: John Huston, Ava Gardner, Charles Aznavour, Irene Papas, Olivia de Havilland, Claudia Cardinale, Fernando Rey, Robert Shaw, Dirk Bogarde, Candice Bergen i ostali. Posljednja kazališna uloga, prije nego što je 1987. zbog raspaljivanja pobjesnjelih nacionalističkih strasti zauvijek nestao iz javnosti, bila je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u igrokazu Agnette Plevalo.
Blistava i strašna biografija
“Zalud je bilo nagovarati ga da se vrati u kazalište. Kad je jednom odlučio otići, to je značilo zauvijek zbogom!” rekla mi je nedavno o tvrdoj odluci svoga muža Branka Petrić. Osim u nizu beogradskih kuća, tijekom nekoliko sezona bio je angažiran i u kazalištu u Prištini.
Bekim Fehmiu se pokazao i kao valjani pisac. U Beogradu je 2001. bila tiskana knjiga njegovih sjećanja tmurno naslovljena “Blistavo i strašno”, dok na nevolju onu koju je pisao o svojim razmišljanjima nakon napuštanja dasaka koje život znače nije stigao završiti.
Pisac ovih žalosnih redaka bio je privilegiran da se sa svojom suprugom povremeno obiteljski druži s parom Fehmiu-Petrić, i to u danima njegove sve jače osame. Osjetio sam da Bekim ne bi bio voljan govoriti za novine i stoga ga nisam time opterećivao. To je cijenio i opuštao se kad smo nakon Brankinih predstava odlazili na večere u neku od beogradskih kavana.
Jednom nam je ispričao kako je njegov brižni otac tjerao svoju djecu da najprije izuče neki zanat i tek potom pođu na visoke nauke:
“Moj brat arhitekt postao je stolar, sestra farmaceutkinja - prodavačica, a ja glumac - obućar. Time što sam popravljao obuću u studentskim i vojničkim danima zarađivao sam za džeparac i nisam tražio novac od kuće!” pohvalio se.
Vijest koja me oduzela
Negdje sam iz albanskih izvora iskopao da je u vrijeme svoga zvjezdanog uspona posjetio Tiranu. Tada ga je albanski diktator Enver Hoxha pozvao da stoji uza nj na svečenoj tribini na Skenderbegovu trgu i tako isprati prvomajsku paradu 1970. Zamolio me da prešutim taj detalj i nisam ga stavio u svoje dvije biografske knjige o Enveru Hoxhi: prvoj “Gospodar Zemlje orlova”, izišloj za vrijeme njegova života, i drugoj “Enver Hoxha - politička biografija” posthumno. Bilo mi je žao, ali kad sam obećao - držao sam se riječi.
Posljednji put smo se čuli ovog proljeća. U Zagrebu mi je ugledni zlatar, Bekijev zemljak s Kosova, Anton Kačinari dao dokumente o prošlosti obitelji Fehmiu. Kad sam ga pozvao, rekao mi je da neće nikamo izlaziti, ali i da ne bi volio da se vidimo zato što je oronuo poslije laganog moždanog udara.
Te sam Kačinarijeve papire predao Branki da ih uruči mužu. Prošlog mjeseca Branka je ženu i mene pozvala na svoju predstavu u Jugoslovensko dramsko pozorište uz upozorenje da Bekima ne očekujemo na večeri potom zakazanoj u “Manježu”:
“Posve se uvukao u se i ne izlazi iz kuće!” rekla je, pa smo mimo prijašnjih običaja sada blagovali utroje. I napokon onomad kad su mi upriličili promociju srpskog izdanja romana o Anti Paveliću. Ponovno veliko ne kad sam ga pozvao:
“Jednostavno, nisam kadar, prijatelju. Oprostite, ali neću doći!” rekao mi je na telefon i prekinuo poziv.
A zatim vijest koja me oduzela. Bekim je otplovio u vječnost.