PIŠE N. POLIMAC

Brešanov film imao otvaranje u rangu hollywoodskog hita

Da Brešan i njegov tim nisu mjesecima pripremali teren, ne bi bilo ovog rekorda

Krajem studenog prošle godine nadmetali smo se što je važnije, zarada ili broj gledatelja, je li novi hrvatski filmski rekorder “Sonja i bik” (bruto zarada od 301 tisuće i 975 kuna odnosno 9 tisuća 939 gledatelja) ili “Larin izbor: Izgubljeni princ” (299 tisuća 804 kune, ali 11 tisuća i 102 gledatelja), no nakon rezultata koji je ovog vikenda ostvario film “Svećenikova djeca” Vinka Brešana to zbilja više nije važno: teško da će se neko ostvarenje hrvatske kinematografije u skoro vrijeme moći pohvaliti da je u samo nekoliko dana privuklo u kina 33 tisuće i 759 gledatelja i zgrnulo jedan milijun 94 tisuće i 851 kunu bruto.

Da ne bi bilo zabune oko pravih odnosa, “Skyfall” s Jamesom Bondom i “Praskozorje 2” imali su lani dvostruko bolji rezultat prvog vikenda prikazivanja, međutim, da je netko prije godinu-dvije prognozirao da će uskoro neki hrvatski film imati otvaranje u rangu velikog hollywoodskog blockbustera, poručili biste mu da bulazni.

Najavna kampanja

I producent Interfilm i distributer Continental film istakli su u povodu ovog uspjeha da je to najbolje otvaranje nekog domaćeg filma još od osamostaljenja Hrvatske.

Rekao bih da nisu trebali biti tako skromni. Hrvatski je film pogotovo osamdesetih godina bio miljenik publike, no dva najjača naslova iz tog razdoblja, “Život sa stricem” Krste Papića i “Samo jednom se ljubi” Rajka Grlića, nisu se mogla pohvaliti takvim brojkama u prvom vikendu, jer su igrali u manje dvorana, 35mm kopije skupoćom su nadilazile ova današnja digitalna čuda, Rijeka je morala čekati na Zagreb, Osijek na Split, a cijene ulaznica bile su upravo smiješne u odnosu na današnje.

Možda je otvaranje “Bitke na Neretvi”, gdje se ni na čemu nije štedjelo, bilo spektakularnije po broju gledatelja, ali po bruto zaradi svakako nije.

Ništa ne dolazi samo po sebi. Da Brešan i njegov tim nisu pet-šest mjeseci pripremali teren za “Svećenikovu djecu”, ne bismo se sada radovali ovom rekordu. Po uzoru na prokušani hollywoodski model, najprije su osmislili najavnu kampanju (tzv. teaser foršpane i plakate), a zatim i onu puno konkretniju, koja započinje kada film mora uskoro u kina. Plakati “Svećenikove djece” zbilja su fenomenalni u odnosu na standarde domaće kinematografije, no osmišljavani su tjednima: Brešan je osobito zahvalan izvršnom direktoru Continental filma Martinu Milinkoviću, koji je dao ideju za prvi plakat sa siluetom muškarca u crnoj odori s bijelim prezervativom, ali i za novi s Krešom Mikićem kao svećenikom okruženim hrpom djece.

Jakov Vilović i njegova tvrtka Utorak neprestano su poboljšavali prethodne verzije, a na projektu se radilo uistinu timski. Napravljeno je čak sedam različitih foršpana koji bi se trebali dopasti različitim vrstama publike, pa ne čudi što je film naposljetku imao takav odjek.

Društveni fenomen

Ima još nešto. Neki od hrvatskih filmova posljednjih godina znali su privući dosta publike, ali nisu postali društveni fenomeni. Film “Svećenikova djeca” pojavio se točno u jeku polemika Crkve i države oko “zdravstvenog” odgoja u školama i “tajming” nije mogao biti bolji.

Je li Brešan bio tako promućuran da je na to računao? Naravno da nije, pogotovo što je kazališni komad Mate Matišića po kojem je film snimljen napisan još prije više od desetljeća, međutim, smatrao je da kao redatelj mora zadirati u relevantne probleme, a takvom se strategijom nikad ne može pogriješiti.

“Svećenikova djeca” bave se uplitanjem Crkve u pitanja nataliteta, ima tu još svakojakog mraka kada je katoličanstvo u pitanju, pa bi iskrice frcale i da nije trenutačnih polemika o tome treba li učenike poučavati u finese masturbacije, prezervativa i kontracepcije. Postoji, međutim, razlika između redatelja koji pričaju priče i žele zabaviti (što ne mora biti loše) i onih koji žele provocirati, a Brešan je na svu sreću objedinio oba pristupa.

Time je itekako pomogao hrvatskoj kinematografiji, koja se u posljednja dva desetljeća smatrala marginalnom čak i kada bi znala polučiti blistava ostvarenja.

Korist za branšu

“Svećenikova djeca” su zapravo veliki Brešanov povratak. Redatelj koji je sredinom devedesetih udahnuo novi život gotovo zamrlom hrvatskom filmu hit komedijom “Kako je počeo rat na mom otoku” i sjajno surađivao s ocem Ivom Brešanom i u “Maršalu”, prvom značajnom međunarodnom uspjehu domaće kinematografije, ovaj put je pronašao u Mati Matišiću pravog dramskog partnera.

Na greškama prve zajedničke suradnje, romantične humorne drame “Nije kraj” (osobito kada su priprema filma i distribucija u pitanju) štošta su naučili, pa u “Svećenikovoj djeci” nisu povukli nijedan krivi potez. Od toga će naša cjelokupna filmska branša imati itekakve koristi.

Tagovi

Izdvajamo