Film “Časna” (The Nun) britanskog redatelja Corina Hardyja novi je u nizu horora uzajamno isprepletenih u serijal koji je 2013. začet filmom “Conjuring”. Režiser “Conjuringa” i kreator serijala James Wan u proteklih je pet godina oko tog filma prepleo niz rahlo povezanih filmova strave razmještenih kroz prostor i vrijeme, a koji dijele iste nadnaravne spodobe. U filmu “The Nun” ta je spodoba - dakako - naslovna časna, nadnaravni demon koji boravi u podrumu stare benediktinske opatije u Rumunjskoj Transilvaniji. Kad lokalni seljak pronađe na dverima samostana obješenu redovnicu, Vatikan u Rumunjsku šalje svećenika egzorcista (Damian Bechir) i mladu časnu koja ima vizije (Taissa Farmiga).
Oni 1952. stižu u provincijsku Rumunjsku i uz pomoć mještanina Kanađanina (Jonas Bloquet) nastoje obuzdati đavolske sile. Svatko donekle obrazovan - naravno - primijetit će da je Rumunjska pravoslavna zemlja, da nad tamošnjim manastirima Vatikan ne bi imao ingerenciju, da je 1952. u Rumunjskoj vladao komunizam, te da je malo vjerojatno da bi uokolo vršljali mladi, naočiti Kanađani. Primijetio bi i to da je Bram Stoker 1903. - kad je u Rumunjsku smjestio “Drakulu” - imao kudikamo više obzira prema ambijentu zemlje u kojoj nikad nije bio.
Te obrazovne rupe - međutim - samo mali dio dramaturških, motivacijskih i motivskih šupljina koje strše iz “Časne”. Ikonografski, “The Nun” je prizemni gothic koji plašenje temelji na prvoloptaškom gomilanju kripti, groblja i kostura. Pripovjedno, film je neopisivo glupav, motivacije likova su tričave, a postupanja idiotska. Fantastični univerzum sam je po sebi pun nekoherencija i logičkih šupljina, a “bu!” scene predvidljive i bombastične. Jedino što u filmu vrijedi je par scena vizualne jeze, poglavito potkraj filma. Iz njih se da naslutiti da režiser Hardy nije bez zanatske vještine. Valjda će je drugi put oprobati na manje idiotskom materijalu.