Po nekim anketama Christopher Robin i medo Winnie zvani Pooh najpopularniji su likovi literature za djecu svih vremena. To svakako vrijedi za Veliku Britaniju i Ameriku, ali ne baš i za Istočnu Europu. U nas je knjiga dosta kasno prevedena, tek sredinom sedamdesetih (napisana je 1926.), ali danas je dio školske lektire, što je dobar put da se junaci Alana Alexandrea Milnea (nezaobilazna je njegova suradnja s ilustratorom Ernestom H. Shepardom) polako etabliraju i u Hrvatskoj.
Sva prava na Milneove knjige otkupio je Disney, napravio je nekoliko crtića za kino i televiziju, ali uvijek sa skromnim budžetom (za oponašanje Shepardova stila bila je dovoljna najjednostavnija ručna animacija): ti su se filmovi rijetko sinkronizirali, pa ne čudi što su u njima više uživali odrasli nego njihova ciljna publika, predškolska djeca.
Film “Christopher Robin” važan je iskorak, jer je Disney prvi put ekranizirao Milneov predložak sa solidnim budžetom (otprilike 75 milijuna dolara), ali je bio oprezan kada su u pitanju zemlje u kojima naslovni lik nije tako popularan, pa im je uskratio sinkronizaciju. Šteta, jer će se roditelji poprilično zamoriti dok objasne klincima što se u filmu događa.
Uostalom, film je djelomično za njih i napravljen. Christopher Robin samo je u početku dječak koji uživa u šumi od sto jutara sa svojim prijateljima, medom zvanim Pooh, Praščićem, Zecom, Tigrom i Klokanicom (ona se ne odvaja od svog mališana po imenu Kan). Životinje su napravljene kompjutorskom animacijom, dok su ljudi i kuće realistični.
Ipak, to je film o odrastanju, pa u jednom trenutku Christopher, nakon očeve smrti, mora u školu u London, kad postane mladić (izvrsno ga utjelovljuje Ewan McGregor) sudjeluje u 2. svjetskom ratu, upoznaje zgodnu arhitekticu Evelyn i dobiju kćer po imenu Madeline. Najviše ga muči što je neprestano na poslu koji ga odvaja od obitelji, tako da zapostavlja ono što mu je u životu najvažnije. Srećom, ponovni susret s Winniejem zvani Pooh upozorit će ga da postavi listu prioriteta, na kojima na prvom mjestu svakako nije kancelarija.
Dražestan film protiv kapitalizma režirao je Marc Forster koji se u “Snu za životom J.M. Barrieja” (nezgrapan domaći prijevod engleskog originala “Finding Neverland”) već pozabavio jednim drugim velikim dječjim junakom, Petrom Panom. No dok je taj objašnjavao kako je nastao dječak koji nikad ne želi odrasti i u osnovi bio srcedrapateljna romansa, “Christopher Robin” je čista fikcija: njezina je posebnost u tome što se događa s nezaboravnim likovima našeg djetinjstva, kad na njih primijenimo realističke kriterije.
Robin na primjer živi u kaotičnom i neurednom londonskom stanu, jer mu se žena povukla s kćeri u njegovu kuću u Sussexu (tamo je šuma od sto jutara), priželjkujući da joj se muž napokon urazumi, a za to vrijeme Madeline preuzima očevu ulogu, družeći se s njegovim prijateljima iz djetinjstva. Spoj igranog i animiranog prosedea izveden je krajnje spretno, a McGregor je glavni razlog da je spoj junakove naivnosti i zrelosti doživljavamo kao poseban šarm prvog velikog filma o Christopheru Robinu.