RETROSPEKTIVA

'Crne ptice': Nepoznati film Ede Galića o ustašama senzacija na SFF-u

Dragulj ‘Crne ptice’ zaživjele su 43 godine nakon što su snimljene. Šerbedžija je u njima odigrao prvu veliku filmsku ulogu, a Šovagović zvuči upravo proročanski

ZAGREB - Tamo gdje se nađu dvojica ili trojica od vas i spomene se ime ustaša i ja ću biti s vama! Tako proročanski poručuje, u svojoj posljednjoj pojavi na ekranu u završnici filma, lik ustaškog poručnika koji tumači Fabijan Šovagović u “Crnim pticama”, najzanimljivijem otkriću programa ovogodišnjeg Subverzivnog filmskog festivala, što se još uvijek prikazuje u zagrebačkom kinu Tuškanac.

Miniranje mosta

Snimljen 1967. godine, pospremljen je u povijest nakon neuspješnog debija (na pulskom festivalu prikazane su u informativnoj sekciji, izvan službenog programa), no ponovni susret s filmom otkriva zanimljivo ostvarenje, iznimnog vizualnog prosedea. Radnja se odigrava 1945., uoči sloma NDH, u logoru Stara Gradiška, gdje zatočenici i njihovi čuvari kuju različite planove. Ustaše bi da dignu u zrak obližnji most, zajedno s vlakom koji prevozi njihov odjednom neželjen “teret”, dok ilegalci nastoje osloboditi osuđene na smrt. Najdojmljivije su scene koje se odigravaju na Savi i riječnim odvojcima, u čamcima s ustašama i dotadašnjim zatvorenicima Gradiške, koji glede miniranja mosta imaju posve različita gledišta. Močvara u kojoj protagonisti pokušavaju ubiti jedni druge nevjerojatno je ekspresivno poprište filma, koje donekle podsjeća na ono u filmu “Tri” Aleksandra Petrovića, nastalom dvije godine ranije.

Prodan Slovencima

U vrijeme snimanja “Crnih ptica” redatelj Edo Galić imao je 30 godina. Rođeni Trogiranin, diplomirao je arheologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali se preusmjerio na filmsku i televizijsku režiju: njegov dokumentarni film “Sunt lacrimae rerum” dobio je 1965. niz priznanja, a Televizija Zagreb tih ga je godina već smatrala kućnim redateljem. Galića je zaintrigirao scenarij o bijegu logoraša njegova bivšeg tasta Grge Gamulina, koji se i sam uspio izvući iz kažnjeničkog vlaka koji se iz Lepoglave kretao prema Gradiški. Projekt je dobio novac na fondu za kinematografiju, a nakon neuspješnih pregovora s Jadran filmom (uvijek isti problem s tim poduzećem: poskupljivalo je cijenu filma kako bi dio budžeta prisvojilo sebi), Galić i Fadil Hadžić osnovali su radnu zajednicu “Most”, koja je osim “Crnih ptica” realizirala i Hadžićev puno uspješniji “Protest”.

Oba su filma u “paketu” prodana slovenskom Viba filmu, koji je otkupio prava na distribuciju, a zahvaljujući tome u ekipi “Crnih ptica” se i našao izvrsni slovenski snimatelj Mile De Gleria.

Sukob s Gamulinom

Dorada scenarija izazvala je sukob s Gamulinom. Izvorni scenarij bio je klasična akcijska drama, no Galiću je bio puno bliži tada vrlo prestižni europski autorski film, koji se nekonvencionalno poigravao naracijom. Zajedno sa Zoranom Tadićem, svojim asistentom režije, i donekle Petrom Kreljom (koji nije do kraja ostao u timu), osmislio je novu cjelinu, u kojoj su ključni likovi ustaški poručnik (Šovagović), koji neprestano citira psalme (“Gospodine, budi suparnik suparnicima mojim, udari one, koji udare na mene”), inženjer zadužen za miniranje mosta (beogradski glumac Voja Mirić) te zagonetni kažnjenik (prva velika filmska uloga Rade Šerbedžije), koji na pitanje “A čiji si ti?” odgovara “A čiji bi bio - svoj”. Gamulin je smatrao da nova verzija nema veze s njegovim tekstom i zatražio da mu maknu ime sa špice. Naposljetku je postignut kompromis: scenarist nije potpisan - ni Galić ni Tadić, navedeno je samo da je film snimljen “po ideji Grge Gamulina”, dok je Krelja naveden kao suradnik na knjizi snimanja. Je li debitanta pogodio neuspjeh prvijenca? Svakako, no skromna mu je utjeha bilo to što je film prodan u SSSR, pa je dobio još jedan honorar. Već krajem tog desetljeća postao je iznimno ugledan televizijski redatelj, koji je povremeno radio za Televiziju Zagreb (serije “Dnevnik Očanašeka”, “Nikola Tesla”, “Nepokoreni grad”, “Putovanje u Vučjak”), a povremeno za Televiziju Beograd (“Izdanci iz opaljenog grma”, “Dimitrije Tucović”, “Svetozar Marković”).

Ustaše nisu smetali

Je li bilo prigovora što je u filmu toliko ustaša? U hrvatskoj kinematografiji, naime, oni su marginalizirani čak i kao negativci. Ne, jer je u Puli film ionako gurnut u zapećak, a vjerojatno je pomoglo i to što su ga svi zbog distributera smatrali slovenskim filmom (pomalo nevjerojatno, čak ni Hrvatska kinoteka danas ne posjeduje 35mm kopiju, pa ju je Subverzivni filmski festival morao posuđivati iz Ljubljane).

Inače, likove ustaša igrali su uglavnom srpski policajci iz Gradiške, koji su se tako srodili s uniformama da bi ih naposljetku skinuli tek po naređenju. Kada je Galić zahtijevao da pjevaju ustaške koračnice, nisu ih znali, pa su marširali pjevušeći “Heroja Savu”. Galić je to “ispravio” u tonskoj obradi, pa na ekranu odjekuje “Ustaški barjak vodi nas svet”. Galić je poprilično ozlojeđen činjenicom što je hrvatska komunistička vlast olako pristala da se poslije 2. svjetskog rata hrvatstvo poistovjećuje s ustaštvom. Zaboga, 1943. godine poglavnik Ante Pavelić navodi da je brojno stanje njegovih ustaških jedinica bilo nešto preko 27 tisuća, a u to vrijeme polovicu partizanskih snaga činili su Hrvati - njih oko pedeset tisuća. U kontekstu tih brojki nije smjelo biti govora o demoniziranju čitave nacije.

Završeno poglavlje

Renesansa ustaške ikonografije u 90-ima bila je neželjena posljedica te politike (“Uostalom, što da pjevaju mladići koji su branili svoje domove? Partizanske pjesme koje je svojatala JNA?”).

Galića to ne zanima koliko sudbine ljudi koji su se tih godina borili za svoju zemlju. Upravo završava drugu sezonu dokumentarne serije “Heroji Vukovara“ (ovaj put su u središtu borbe oko Sajmišta, srca grada), a u pripremi je i scenarij o Ovčari. “Crne ptice” za Galića su završeno poglavlje, ali bilo mu je drago što je na Subverzivnom filmskom festivalu film izazvao takvo zanimanje.

Tagovi

Izdvajamo