Švicarska redateljica bosansko-hrvatskog podrijetla Andrea Štaka bila je poznata tek uskim specijalistima i publici dokumentarnih festivala kad je godine 2006. silovito sebi otvorila vrata srednje struje europskog art-filma.
Te godine, Andrea Štaka snimila je debitantski igrani film “Fraulein” (Gospođica) o osamljenoj i mizantropskoj vlasnici kantine na jednom ranžirnom kolodvoru. Film u kojem je minimalistički briljirala Mirjana Karanović osvojio je glavnu nagradu na filmskom festivalu u Locarnu, gdje su domaćinske filmske pobjede dotad bile rijetke koliko i one engleske u Wimbledonu. Švicarska je sa Štakom dobila klasnog novog režisera - činilo se - a skupa s njom, bez svojih zasluga, dobile su isto i Hrvatska i BiH.
Malo je tko tada očekivao da ćemo idući film Andree Štake čekati punih osam godina. On je sada tu. Film “Cure - život drugih” premijerno je prikazan početkom mjeseca u Locarnu, da bi ovog tjedna stigao i bliže Hrvatskoj - u Sarajevo - gdje igra u natjecateljskom igranom programu kao jedini hrvatski predstavnik tamo. A ovaj put, hrvatska se uloga u Štakinom filmu ne svodi samo na manjinsku koprodukciju zagrebačke Žive produkcije glumca Leona Lučeva. “Cure” su puno više “hrvatski film” nego što su to obično hrvatske manjinske koprodukcije. To je, naime, hrvatski film i po jeziku i po kastu i po prostoru, ali još više - film koji se Hrvatskom doista bavi.
“Cure” Andree Štake zbivaju se u gradu odakle redateljica vuče podrijetlo - Dubrovniku - ratne godine 1993. Dubrovnik više nije pod blokadom, živi naoko mirnodopski, no ratna tenzija osjeća se na ulicama i na televiziji. Junakinja filma je Linda (Sylvie Marinković), tek propupala djevojka koja se s ocem liječnikom (Lučev) vratila iz Švicarske u Dubrovnik. Tamo joj je glavno društvo vršnjakinja Eta (Lucia Radulović), lokalna hajdučica koja prostači, gleda muške i zna svaku bužu na Lapadu.
Jednog dana dvije karakterom posve oprečne djevojke zalutaju na hridi nad morem. Nakon gurkanja, Eta pada i gine. Linda je u gurkanju skrivila Etinu smrt, no Štakino oslanjanje na flashbackove i Lindinu perspektivu ostavlja otvorenim dvojbu je li Linda zbilja krivac ili je riječ o njenoj fantaziji. Linda - koja je u Dubrovniku bez majke - počinje se vrzmati Etinim domom u koroti. Etina majka (Marija Škaričić), a pogotovo baba (Mirjana Karanović) primaju je u kuću i počinju tretirati kao perverzni nadomjestak za mrtvu kćer/unuku. Baba je čak počne zvati “Eta”.
Već u “Gospođici” Štaka se predstavila kao redateljica izoštrenih i vrlina i mana. Vizualno je darovita, sklona neobičnim montažnim rješenjima i efektnoj atmosferi uznemirenosti, no kao scenarist često je doslovna, shematična i “na nos”. Te mane uočljive su i u “Curama”. Štaka je sklona ono što smo shvatili slikom izreći jos dvaput riječju, neka su joj scenaristička rješenja shematično doslovna, a karakterizacija epizodnih likova dosta tvrda. Režijski, “Cure” su bile jako težak film, jer je trebalo evocirati Dubrovnik kakav se više ne može snimiti, te raditi s dječjim glumcima. Ni jedno ni drugo Štaki nije uspjelo bez mjesta koja zagrebu.
Riječ je, ukratko, o filmu koji nije sjajan, no i filmu koji hrvatskoj publici doista može biti zanimljiv, jer Štaka iz pozicije svojevrsnog poluautsajdera prikazuje epohu od koje se u Hrvatskoj ili intenzivno okreće glavu ili se pak u njoj intenzivno živi kao u zamrznutoj vječnosti: a to su 90-e. Štakin “polušvicarski” pogled na Hrvatsku ‘93. doista je zanimljiv. Svi su opsesivno zabuljeni u hispanske sapunice koje djevojka čita baki. Iz Hercegovine se (malo antidatirano) čuju granate, a sa Srđa preko granice vide eksplozije.
Na Stradunu - dirljivo praznom - vise ratne osmrtnice. TV vijesti počinju s Gundulićem, a čim počnu, u kući se okreće program. U školi se uči samo o borbi za državnost, Zrinskima i Frankopanima, a djevojčica se čudi kako najednom svi ovdje idu u crkvu. “Cure” kao obiteljska psihološka drama ne funkcioniraju blistavo, no zaista su zanimljive kao rekonstrukcija odrastanja u ratu koju bi se moglo uspoređivati s nekim proznim knjigama žena slične generacije, recimo “Hotelom Zagorje” ili “Sloboštinom Barbi”.