Krajem 90-ih Tom Tykwer smatran je najvažnijom redateljskom prinovom njemačke kinematografije. Rođen 1965., jedva je pratio novi njemački film koji se zahuktao od kraja toga desetljeća, ali kad je počeo sam režirati, vidjelo se da je ponešto usvojio od generacije koju su predvodili Rainer Werner Fassbinder, Wim Wenders i Werner Herzog, ali još više od svojih novoholivudskih uzora. Snimljen 1998., njegov film “Lola trči” bio je hit ne samo u Njemačkoj nego i u Americi, pa se mladi redatelj našao u krugu filmaša kojima su nuđeni sve ambiciozniji projekti. Kostimirani spektakl “Parfem: priča o ubojici”, prema bestseleru Patricka Süskinda i u produkciji moćnog Bernda Eichingera, koštao je 60 milijuna dolara i donio solidan profit, no otad se Tykwer dosta mučio sa skupim filmovima.
Špijunski triler “International” s Cliveom Owenom i Naomi Watts imao je budžet od 50 milijuna dolara i bruto promet od 60 milijuna, što znači da je podbacio. Isto se dogodilo s “Cloud Atlasom”, koji je režirao sa sestrama Wachowski (prije su bili braća), tvorcima trilogije “Matrix”: usprkos glumačkoj postavi u kojoj su bili Tom Hanks i Halle Berry, komplicirani omnibus nije vratio uloženih 130 milijuna dolara. Zadnji mu je neuspjeh bio “Hologram za kralja”, opet s Hanksom u glavnoj ulozi: film je stajao 35 milijuna dolara, a bruto utržak je iznosio jedva 8 milijuna.
Kino neuspjesi
Tykwer je nizao kino neuspjehe u razdoblju novog procvata njemačke televizije. Mini serija “Naše majke, naši očevi”, o petoro prijatelja koji se različito snalaze u Drugom svjetskom ratu, bila je iznimno gledana u Njemačkoj, a dobro se prodavala i u svijetu. Kriminalistička mini serija “Weinberg” također je imala međunarodni uspjeh, a još više špijunska “Njemačka 83.”, u kojoj se mladi agent istočnonjemačke tajne službe Stasi ubacuje pod lažnim identitetom u Zapadni Berlin. Tykweru nije trebalo dugo pa da shvati u čemu je problem. Teško je bilo konkurirati na međunarodnom kinotržištu Hollywoodu, čiji su filmovi zasnovani na franšizama bili svima prepoznatljivi: Tykwer se probijao originalnim pričama i to naprosto nije funkcioniralo.
Povrh svega, televizija se u međuvremenu radikalno promijenila. Dok ste u kinima morali pregovarati s bezbroj distributera i prikazivačkih mreža, televizijski su se pogoni pretvorili u megapoduzeća. Dovoljno je bilo da “Njemačku 83.” (koja će iduće godine dobiti nastavak “Njemačka 86.”) otkupi satelitski Sky, koji funkcionira putem pretplate, pa da najvažnija europska tržišta budu pokrivena. U Americi se razgranao Netflix i počeo kupovati svjetska prava za sve strane programe koje je smatrao atraktivnim, a sličnu je strategiju usvojio i HBO. Umjesto gomile malih televizija, sada ste poslovali s četiri, pet važnih partnera i razmjerno sigurno ostvarivali profit. Osim toga, na televiziji su se upravo tražile originalne priče, a ne franšize, nešto za što je Tykwer imao itekako sluha.
Još prije nekoliko godina pročitao je krimić “Mokra riba” Volkera Kutschera (u nas ga još nisu preveli, a u Srbiji se upravo pojavio pod naslovom “Jedan neriješen slučaj” i predstavljen je na 62. beogradskom sajmu knjiga) i učinilo mu se da je to sjajan predložak za TV seriju. To više što je to prvi od šest romana koji je Kutcher napisao s istim glavnim junakom, policijskim inspektorom Gereonom Rathom: radnja se odigrava između 1929. i 1934. i prati agoniju Weimarske Republike i nastanak Trećeg Reicha. Tykwer je odmah znao da nije u stanju sam iznijeti takav pothvat i pozvao na suradnju Achima von Borriesa i Hendrika Handloegtena (obojica su bila među scenaristima poznatog filma “Good-bye, Berlin”): napravili su pravi “writer’s room” po američkom uzoru, popravljali već napisano i dotjerivali sve što god je trebalo. Rad na scenariju trajao je pune dvije godine, no kad je posao bio završen, trebalo je riješiti pitanje budžeta.
Tisuće statista
Tykwerova kompanija X-Filme Creative Pool još nikad nije radila za televiziju, međutim, njihov producent Stefan Arndt ponudio je projekt ne samo njemačkom Skyu nego i državnoj televiziji ARD. Dogovorili su se da Sky seriju emitira premijerno, a ARD tek iduće godine u udarnom terminu u subotu. Netflix je odmah otkupio prava za američko tržište, a HBO za manje europske zemlje, među kojima je i Hrvatska. Zahvaljujući takvom zanimanju, budžet je porastao na 40 milijuna eura, pa je ispalo da je “Babilon Berlin” - kako je odlučeno da se serija zove - dosad najskuplja serija koja nije na engleskom jeziku. Tolika ulaganja zaista su bila potrebna jer se snimalo 200 radnih dana na 300 lokacija i u velikom berlinskom studiju Babelsberg, angažirano je ukupno pet tisuća statista, a važnih govornih uloga gotovo je stotinu.
Sagrađene su četiri posebne ulice u kojima se odigrava radnja, a Berlin toga razdoblja još je posebno dočaran kompjuterski. Pazilo se na autentičnost, na reklame i plakate koje se tih godina moglo vidjeti na berlinskim ulicama, a posebno su efektne scene u podzemnoj željeznici. Snimljeno je ukupno 16 epizoda od 45 minuta koje će se - ovisno o tržištu - emitirati u jednoj ili dvije sezone. Ako je suditi po premijeri prošlog mjeseca u Njemačkoj, prvu epizodu gledalo je milijun i 200 tisuća Skyevih pretplatnika (ukupno ih je pet milijuna), što je najbolji rezultat koji je taj kanal ikad postigao.
Zanimanje gledatelja nimalo ne čudi. Berlin tog razdoblja smatrali su najmodernijim gradom na svijetu, u kojem su se sudarali neviđeni luksuz i neizmjerna bijeda. Očito je to već u prvoj epizodi u kojoj Gereon Rath - glumi ga Volker Bruch, stariji brat iz serije “Naše majke, naši očevi” - stiže iz Kölna u Berlin po posebnom zadatku i ponaša se dosta tajnovito: osim toga, on je veteran Prvog svjetskog rata, neprestano ima napadaje panike koje suzbija bočicama morfija uredno složenim u unutarnjem džepu svog sakoa. Njegov partner, stariji inspektor iz odjela za poroke Bruno Wolter (Peter Kurth), sumnjičav je oko njegove misije, pogotovo zato što se Rath ponajviše zanima za izrađivače pornografskih filmova (ne bi vjerovali, u jednoj se sceni spomene da je nekvalitetan materijal na kojem se ti snimaju stigao iz Zagreba). Zato angažira stenografkinju Charlotte Ritter (probojna uloga Liv Lise Fries), koja u policiji katalogizira snimke s mjesta zločina i spremna je na sve kako bi ostvarila svoj san, ubacila se u odjel za kriminalističke istrage.
Transvestiti u policiji
Charlotte je, barem prema prvim epizodama, najkarizmatičniji lik serije. Živi u prenapučenom stanu i zapravo jedina donosi kući novac za stanarinu, teško je reći kad uopće spava jer noći provodi u mondenom lokalu u kojem se sjajno snalazi: posuđuje haljine iz garderobe, ali i opslužuje mušterije u podrumu kojima je do S/M seksa. Uopće je ne smeta što je uvjeravaju da žene nemaju što tražiti u odjelu za ubojstva, ona zna da ima talenta za istražiteljicu i zamjećuje puno više od murjaka koji se uz nju nađu na poprištu zločina. Berlin odlično poznaje i kad pozove Gereona da se nađu u klubu na brodu Holandez, gdje se okupljaju transvestiti koji dobro znaju pornografe, on joj predloži da to bude u devet uvečer. Njezin odgovor? “Nisi normalan, tamo je i u ponoć prerano, najbolje je oko jedan ili dva.” Junaku je najšokantnije što tamo nalazi kolegu iz policije koji se posve ugodno osjeća preodjeven u ženu.
Berlin je fascinantno dočaran. Na ulici stoje mlade žene izmučena izgleda s natpisima “Tražim bilo kakav posao” ili “Jeftino čistim i spremam stanove”, klinci se snalaze krađom svega čega se domognu, a beskućnike koji iznemogli leže pred kućnim vežama teško je i pobrojati.
Scene u lokalu u koji zalazi Charlotte podsjetit će na “Cabaret” Boba Fossea, njegova zvijezda je Ruskinja Svetlana Sorokina (litavska glumica Severia Janusauskaite) koja nastupa preodjevena u muškarca, a ako vas njezine pjesme podsjete na one Grace Jones, to i nije baš slučajno: na izboru glazbe surađivao je Bryan Ferry i postigao zanimljiv spoj modernog i retro ugođaja.
Prava Dietrich
“Babilon Berlin” ne iscrpljuje se samo u bavljenju kriminalom i noćnim životom Berlina. Svetlana je, naime, trockist, pouzdanica ćelije Četvrte internacionale koja tiska političke proglase, u zbivanja je upleten i dolazak vlaka s tajanstvenom pošiljkom koju bi trebalo prebaciti Lavu Trockom u Istanbul (on se tada tamo nalazio), ali navodna revolucionarka ima i vlastite planove. Puno važniji od ruskih emigranata su komunistički savezi kojih je u gradu najmanje deset i koji 1929. organiziraju proslavu prvog svibnja, nimalo uplašeni prijetnjama policije. Sekvenca u kojoj dolazi do sukoba demonstranata sa snagama “reda i zakona” posebno je spektakularno inscenirana, s puno statista i vrlo uvjerljivih prizora nasilja. Policajci žele po svaku cijenu dokazati da su ih komunisti izazvali, no to baš nije lako.
I sam Gereon dospije u nevolju kad ga u vlaku podzemne željeznice prokažu kao murjaka: jedino ga skok iz jurećeg vagona spašava od batina svjetine. Nacisti se u prvih nekoliko epizoda još ne spominju, ali je očito da su oni neizrečena prijetnja, pogotovo zato što ih po svoj prilici podržavaju stupovi društva, plemstvo te policijska i vojna vrhuška.
Zgodne su scene u kojima se pokazuje kultura toga doba, tako čuveni producent Erich Pommer upravo pregledava nove snimke Marlene Dietrich (upotrijebljen je pravi film iz tog razdoblja), kad mu Gereon bane u projekcijsku dvoranu, i na njegovu sramotu nikad nije čuo za glumicu koja će uskoro postati legenda. U kinima igra film “Ljudi nedjeljom”, koji je najavio novi realizam i inspirirao djevojke da nose takve frizure i odjeću. U sporednim ulogama ima i poznatih glumaca. Karl Markowicz igra vrlo zanimljiv lik, a tu je i Mišel Matičević, partner Zrinke Cvitešić u ratnoj drami “Najljepša je zemlja moja”.
Tykwer i njegov tim smatraju da su izabrali najbolji mogući trenutak za premijeru serije (naš HBO od ponedjeljka emitira po dvije epizode) jer je Europska unija uzdrmana nakon Brexita, Donald Trump na čelu Amerike uporno destabilizira svjetsku ravnotežu, a u njemački parlament probila se Alternativa za Njemačku s ekstremne desnice. Ima li krah Weimarske Republike rezonancu s današnjim političkim zbivanjima? Prema svemu sudeći, ima.