Teško je objasniti zašto su se veliki holivudski studiji klonili mjuzikla “Barnum”. Ipak je to postao prepoznatljiv brand diljem svijeta, s bezbroj izvedbi na glasovitim pozornicama, a uspjeh filma “Les Misérables” trebao im je biti putokaz da je tako nešto moguće. Osim toga, projekt o P. T. Barnumu, megalomanu koji je uvjerio Amerikance da cirkus može biti neviđeni spektakl, gurao je upravo Hugh Jackman, koji je za glavnu ulogu u “Les Misérables” izborio svoju jedinu nominaciju za Oscara.
Bit će da je prevladao oprez. Tko će se natezati s autorskim pravima za hit mjuzikl, a osim toga, danas već vlada pravilo da u kazalište ide jedna vrsta publike, srednje i više klase i dosta imućna, dok u multiplekse hrle tinejdžeri katkad vrlo skromnih materijalnih mogućnosti. Trebalo je napraviti “Barnuma” po njihovoj mjeri, s pjesmama koje su skladane po suvremenim pop standardima (čak i čuvena švedska operna pjevačica Jenny Lind izvodi glazbene brojeve koji kao da su posuđeni iz repertoara Adele), a to što je glavna zvijezda 49-godišnji Jackman, navodno bivši Wolverine (glumac se zarekao da više nikad neće u serijal “X-Men”, no nikad se ne zna), popravljeno je činjenicom da su mu uz bok miljenik tinejdžera Zac Effron i mlada pjevačica i glumica Zendaya.
Bilo je razloga da se bude podozriv prema ovakvom paketu, pogotovo što ga je režirao Michael Gracey koji se dosad nije okušao ni na jednom dugom filmu nego na obilju reklama, međutim, svi problemi valjda su odstranjeni u post produkciji, kada je uskočio James Mangold, redatelj sjajnog “Logana”, završnog dijela trilogije o Wolverineu, i preuzeo funkciju izvršnog producenta. Možda zahvaljujući upravo njemu film traje samo 105 minuta, što je jako kratko kada je glazbeni spektakl u pitanju, a to što junaci pjevaju u dramskim scenama valjda se smatralo normalnim nakon golemog uspjeha “La La Land” Damiena Chazellea, koji je odlično prihvatila upravo mlađa publika.
Ako vas zanima Barnumov životopis, ne očekujte previše od “Najvećeg showmana”, radije se zadubite u Wikipediju ili potražite televizijski film “P.T. Barnum” s Beauom Bridgesom. Ovdje je sve poprilično bajkovito, Barnum odrasta kao sin siromašnog krojača i čezne za plavokosom susjedom imućnih roditelja i karakterističnog imena Charity (milostinja). Nju glumi uvijek izvrsna Michelle Williams, četiri puta nominirana za Oscara, koristeći tek djelić svog glumačkog potencijala, a puno sočniju ulogu dobila je Rebecca Ferguson kao Jenny Lind, koja je unatoč dobrotvornom radu sklona i spletkarenju.
Jackman je efektan pogon tog dobro nauljenog blockbustera (koštao je 84 milijuna dolara), zna pjevati, plesati, a bogami i glumiti, no ne čudi što je u današnje vrijeme politička korektnost u prvom planu. Je li naslovni junak eksploatirao žene s bradama, kepece i gorostase ili im je pomagao da se socijaliziraju? Bit će da u njegovim pothvatima bilo i jednog i drugog, međutim, u filmu je naglašen samo potonji aspekt. Nesumnjivo, holivudska ljiga, ali vrlo zabavna.