IZBJEGLIČKI KAMP

DOKUMENTARAC 'HAMADA' Filmski portret grupe mladih koji žive usred kamene pustinje Sahare

 

Hamada je naziv za kamene pustinje, kamene visoravni u Sahari. Španjolski redatelj Eloy Dominguez Seren „Hamada“ je nazvao film koji govori o svakodnevici troje mladih Saharaca u izbjegličkom kampu u Alžiru. Dokumentarni filmski portret grupe mladih koji žive usred kamene pustinje Sahare nedavno je prikazan u Zagrebu, u sklopu Festivala tolerancije. 

Saharci ili Sahrawiji narod je koji živi na području zapadnog dijela Sahare, južno od Maroka.  Zapadna je Sahara bila španjolska kolonija do 1975. Odlaskom Španjolaca tamošnji Saharci  nadali su se da će stvoriti samostalnu zemlju, dobiti suverenitet. No, 1976. tripartitnim sporazumom Španjolske, Maroka i Mauritanije teritorij je podijeljen između Maroka i Mauritanije.

Polisario, pokret Saharaca za neovisnost Zapadne Sahare, ratovao je do 1991. Rat je zaustavljen obećanjem da će se održati referendum o nezavisnosti, koji se nikad nije dogodio. Dvije trećine Zapadne Sahare je ostalo pod Marokom, a veliki dio Saharaca završio je u izbjegličkim naseljima u Alžiru gdje su i danas.

„Mladi Saharci su dobro obrazovani, ali jednom kad završe škole nemaju gdje poći, ostaju u limbu hamade. Potresno je vidjeti te izgubljene generacije čijom se sudbinom poigrala politika. Više je filmova snimljeno o političkoj situaciji Saharaca, a ja sam želio napraviti film koji govori o nekoliko običnih ljudi, kroz njihov svakodnevni život upozoriti na taj od sviju zaboravljeni narod, učiniti ih vidljivijim. Saharci  kao narod imaju osjećaj da ih nitko ne čuje, a mladi Saharci dvostruko osjećaju tu 'nevidljivost', jer ih zbog njihovih godina ne čuju niti stariji, autoriteti, u tom društvu oni nemaju prioritet niti ih se baš uzima za obiljno“, kaže redatelj koji je među Saharce prvi put došao kao učitelj, podučavati ih španjolski  jezik i snimanje filmova. 

Puno je vremena proveo s njima, stekao prijatelje, kaže da se osjeća kao da sad tamo ima svoje, vlastitu obitelj, i makar živi u Švedskoj povremeno se vraća među Saharce.

 „Hamada“ je premijeru imala lanjske jeseni na Međunarodnom dokumentarnom film festivalu u Amsterdamu (IDFA), a od tada je nagrađena na filmskim festivalima u Španjolskoj, Portugalu…

Tri glavna lika filma su Sidahmed, Taher i Zaara, koja je bila jedina studentica među muškim kolegama te godine kad je redatelj stigao podučavati Saharce. U tipičnoj kući Saharaca desetak ljudi dijeli istu sobu u kojoj svi skupa i spavaju.

Film je intimistička priča, ne govori o 150.000 Saharaca, već o troje mladih ljudi koji su na neki način kao indirektne žrtve tog konflikta zatočeni u pustinji.

„Htio sam njih ohrabriti da krenu snimati svoje video uratke, da oni ispričaju svoje priče. Mnogi od tih studenata prije nisu ni dotaknuli kameru, nisu ni znali kakvu bi priču ispričali i od kud bi krenuli. Ne bi li ih ohrabrio počeo sam snimati film o – autima. Izašao sam van i snimao kadrove automobila, tako je film krenuo.“

Automobil simbolizira mogućnost kretanja, mobilnost, no u njihovom slučaju nema ih kamo odvesti. Saharske izbjeglice kući ne mogu, a niti van hamade, jer mnogi nemaju dokumente. Njihovo kretanje krajnje je limitirano.

„Snimati film o automobilima među Saharcima ne služi samo tome da naglasim stupicu u kojoj su se našli, limitiranost prostora u kojem su gotovo pa zatočeni više od 40 godina, automobili dijelom objašnjavaju i dio njihova identiteta. Pogotovo Land Rover. Oni čak imaju i pjesme o Land Roveru, jer su ih koristili u ratu s Marokom, bili su neka vrsta njihovih tenkova, a koristili su ih i za egzodusa, ljudi bi se potrpali unutra s ono malo stvari i krenuli u nepoznato“, kaže redatelj i dodaje: „Jasno da su i među Saharcima automobili i statusni simboli. I dok stariji imaju te uspomene vezane uz Land Rovere mladi sanjaju o Mercedesima. Svi žele imati automobili, makar ih zapravo auto ne može odvesti daleko, gotovo pa nigdje, jer status izbjeglice čini da imaju veliku restrikciju na vlastito kretanje. A, čak i kad konačno tim automobilima krenu negdje fascinantno je kako se uopće snađu i nađu pravi smjer u pustinji u kojoj nema nikakvih oznaka, nikakvih znakova koje bih ja mogao razumjeti. Pamtim kako mi je jedan čovjek s kojim sam se puno družio kazao: 'Mi smo nomadi. Pustinja predstavlja naša pluća.'

Zagreb, 110419.
Kinoteka.
Na fotografiji: redatelj Eloy Rodriguez Seren.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Eloy Rodriguez Seren

 

Snimajući film dobrim sam dijelom tapkao u mraku, jer razgovore koje sam mjesecima snimao među Saharcima ja nisam razumio, ne govorim njihov jezik,  ostalo mi je bilo samo nadati se da će iz toga izaći nešto zanimljivo.“ 

U film je, naposljetku, uvrstio puno dijaloga.

„Jer, nevjerojatan je smisao za humorom među tim ljudima. U situacijama koje su pomalo beznadne oni nađu načina gledati stvari iz perspektive koja izaziva smijeh i optimizam.

Također, zanimljiva mi je i ta njihova nada, vjera da će im međunarodna zajednica ipak na posljetku pomoći. Njihov pacifizam je tvrdoglav i uporan, ta generacija ni po koju cijenu ne želi stvari rješavati oružjem“, naglašava Eloy Dominguez Seren.

Film je sniman osam mjeseci, Seren ima puno neiskorištenog materijala od kojeg bi mogao nastati još jedan film, s drugim fokusom i drugim akterima. Ili će, kako kaže, moguće napraviti izložbu fotografija.

Izdvajamo