'JOŠ JEDNOM, ALI S OSJEĆAJEM'

DOKUMENTARAC O NICKU CAVEU DANAS NA ZAGREBDOXU Impresivan film snimljen u vrijeme pogibije glazbenikova sina

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 01.03.2017. u 09:11

Impresivan dokumentarac, prekrasnog vizualnog prosedea, trebalo bi ga u nas prikazivati i u kinima - zasigurno bi bio itekako gledan, no zasad još nema distributera, a poslije za to možda bude kasno

Najveća gužva danas na ZagrebDoxu bit će svakako na filmu 'Još jednom, ali s osjećajem', prikazuje se u programu Glazbeni dox, koji je dobio lani veliki publicitet na premijeri na venecijanskom festivalu jer je pratio nastanak posljednjeg albuma Nicka Cavea 'Skeleton Tree', tijekom kojeg se glazbenik suočavao  s gubitkom sina Arthura: 15-godišnjak je u ljeto 2015. s prijateljem uzeo preveliku dozu LSD-a i izgubivši orijentaciju survao se sa stijene u blizini Brightona.

Detalji o tom udesu otkriveni su tek nakon nekoliko mjeseci. Takav dokumentarac mogao je napraviti samo filmaš vrlo blizak Caveu, a Andrew Dominik je to uistinu bio - “hodao” je s bivšom Caveovom djevojkom, tada su se i upoznali, mogli su se i posvađati ali su ipak postali prijatelji.

Bolne uspomene

Poslije ga je redatelj angažirao da sa svojim suradnikom Warrenom Ellisom sklada glazbu za njegov modernistički vestern 'Ubojstvo Jesseja Jamesa od kukavice Boba Forda' (Brad Pitt je bio glavni glumac i producent).

Cave je sam financirao Dominikov film jer je htio zadržati apsolutnu kontrolu, dogovorili su se da se izbace svi dijelovi koji glazbeniku ne odgovaraju, a i on nije htio sudjelovati u njegovoj promociji, jer mu je to bilo suviše bolno i neugodno. Isprva vam se čini da ćete gledati intimističko ostvarenje u kojem Cave podlaže snimke proba naknadno snimljenom, poetski intoniranom naracijom (Dominik je priznao da mu je teško bilo izdržati što sve uvrstiti od Caveovih monologa, jer ih je on snimio sate i sate), međutim, raspon sudionika i lokacija se sve više širi, u studio dolaze Caveova supruga Susie Bick i njihov sin Earl, Arthurov brat blizanac: dječak ima fotoaparat i kad vidimo snimku koju je tamo napravio, prvi put se ukaže boja u dotad crno-bijelom filmu, snimljenom 3-D kamerom.

Do kraja ima još jedna scena u boji, videospot pjesme 'Distant Sky', a Cave počinje sve više otkrivati kako je prevladao obiteljsku tragediju, najprije u taksiju kojim se voze londonskim ulicama a kasnije i u vlastitom domu.

Najdojmljivija je scena u kojoj razgovara sa suprugom: Cave razglaba o razlikama muškaraca i žena i potrebi potonjih da neprestano nešto premještaju po kući, tako da kad se vrati s turneje, jedva prepoznaje mjesto u kojem živi, no kad ona izvadi uramljenu Arthurovu sliku koju je nacrtao kao dijete i koju je ona tek nedavno pronašla, očito je da smo na delikatnom terenu, jer nijedno od njih dvoje ne zna kamo bi je stavili: ako je izlože u dnevnoj sobi, previše je tu bolnih uspomena, a i skrivati je nije rješenje.

Nema distributera

Najdojm­ljivija je Caveova analiza umjetničkog stvaranja: uvijek priželjkuje da u svoje pjesme može uvrstiti nešto što mu se dogodilo, međutim, sve ima svoje granice, kad mu se dogodi nešto strašno, poput sinovljeve pogibije, to izaziva traumu koja u potpunosti blokira stvaralački poriv. Kako su se oni izvukli iz te krize: zarekli su se da ih ta tragedija neće uništiti i otad su postali pu­no čvršći i sigurniji, iako nikad onakvi kakvi su nekad bili.

  Impresivan doku­me­ntarac, prekrasnog vizualnog prosedea, trebalo bi ga u nas prikazivati i u kinima - zasigurno bi bio itekako gledan, no zasad još nema distributera, a poslije za to možda bude kasno.

  Film 'Safari' kao da je pogriješio kategoriju.

Prikazuje se danas u programu Majstori doxa, za što ima razloga, jer je njegov redatelj Ulrich Seidl uistinu jedan od najvažnijih europskih filmaša.

Ipak, kad počne scena u kojoj afrički pomoćnici bijelih gazda počnu sistematski derati kožu sa zebre, a zatim još užasniji prizor komadanja žirafe, ne bih se čudio da dio publike napusti dvoranu, ne samo aktivisti udruga za zaštitu životinja nego i svi oni koji ne podnose krv na ekranu. 'Safari' bi se posve dobro uklopio u program Kontroverzni dox, jer to uistinu jest.

  Austrijski redatelj opet se usmjerio na bizarne navike svojih zemljaka: uspio se pridružiti grupi pustolova koji odlaze u Namibiju na safari – nikakvih pripadnika jet seta, nego buržuja više srednje klase - i dokumentirao što se tamo događa. Vjerojatno niste znali da postoji luksuzni katalog u kojem točno piše koliko košta ubijanje životinja, od 400 pa do tisuću i pol eura, tu uopće nisu navedene zvijeri poput lava ili leoparda, a uostalom dvije sudionice ekspedicije ionako ustvrde da nikad ne bi mogle pucati na tako plemenitu divljač. Vjerno je predočen trenutak nišanjenja i pucanja, nije to baš tako jednostavno, treba kontrolirati nalet adrenalina, a kako se pokaže, jedini je cilj da se turisti mogu fotografirati pokraj svoga još toplog plijena i poslije kod kuće izložiti njegovu glavu. Grozno, ali je tako, i za to zadovoljstvo redateljevi protagonisti – koje on naziva “glumcima” – izdvajaju nemali dio svoje ušteđevine za godišnji odmor.

Ugrožene vrste

Film nikoga ne karikira i puno je slojevitiji od Seidlova prethodnog filma 'U podrumu', koji se sveo na nizanje grotesk­nih vinjeta o tajnim hobijima Austrijanaca. Ovdje vlasnik ranča s kojeg se kreće u lov izloži svoju ideologiju: neke životinjske vrste su ugrožene, zbilja je šteta ubijati ih, međutim čovjek je najveće zlo jer se previše razmnoža­va, Zemlji prijeti opasnost od demografske eksplozije, pa je iz njegovih riječi moguće izvući samo jednu pouku. Umjesto lova na životinje treba organizirati lov na ljude, a to se ponegdje već i radi.

Izdvajamo