Početkom siječnja ove godine javnost u BiH i susjednim zemljama uznemirila je vijest da u srpskom entitetu BiH djeluje stanovito udruženje Srbska čast. To je - izvještavalo se, polumilitaristička organizacija s kampovima, obukom i postrojavanjima, a na internetu su se pojavile fotografije na kojima članovi tog udruženja poziraju s maskirnim kapama i kalašnjikovima.
Gotovo istodobno, javnost u regiji šokirale su snimke iz kampa tzv. udruženja za razvoj pozitivnih i fizičkih osobina Asker. To udruženje, kojem je na čelu bivši vojni zapovjednik Srebrenice Naser Orić, u istočnoj je Bosni organiziralo kamp za mlade muslimane temeljen na vojnom drilu. Na snimci objavljenoj prije dva tjedna vidi se “odgojitelj” očito selefijskog izgleda kako drži tečaj uniformiranoj djeci.
Ovakve vijesti uokolo su, pa i u Hrvatskoj, primljene alarmantno. Jer takva paravojna udruženja doista su posljednje što treba zemlji koja je tek izišla iz rata, u kojoj su temeljna politička pitanja nerazriješena, a političari svih triju strana ponašaju se kao da se ionako podrazumijeva da će novi rat izbiti prekosutra. U takvoj situaciji trajne nestabilnosti i latentnog građanskog rata paravojnoj se mobilizaciji gotovo ne treba čuditi.
No što reći kad se ista takva paravojna mobilizacija pojavi u zemlji koja nema ni jedan neriješeni politički problem, koja nema ni jednog izvanjskog neprijatelja, koja ni po čemu nema neizvjesnu sudbinu te u kojoj ratnih operacija faktički nije bilo još od galicijskog fronta? Što kad se takvi “askeri” i “srbske časti” pojave u zemlji koja je članica EU, okružena također članicama EU, koja je u posljednjih 15 godina doživjela neviđeni ekonomski uspon, postala najveći proizvođač automobila per capita u Europi te koja nije ni jedan jedini kvartal osjetila recesiju? Što reći kad se takvi “askeri” pojave, recimo, u Slovačkoj?
Mentalitet i nakane
Upravo je to tema filma “U slučaju rata” slovačkog redatelja Jana Geberta, dokumentarca koji je sinoć otvorio popratni program Panorama Berlinskog filmskog festivala. Riječ je, ujedno, i o filmu u kojem udio ima i hrvatska kinematografija, s obzirom na to da je Gebertov film hrvatsko-slovačka koprodukcija, s hrvatske strane film je producirala tvrtka Hulahop, a na špici je kao producentica potpisana zagrebačka redateljica i scenaristica Dana Budisavljević.
Gebertov film bavi se slovačkom verzijom Askera i Srbske časti, paravojnom organizacijom Slovenski branci (Slovački branitelji) koju je organizirao i vodi golobradi, mlađahni školski nastavnik Peter Švrček. Tijekom više mjeseci, redatelj Gebert - inače novinar - izbliza je pratio vođu ove paravojne političke organizacije te napravio film koji je izvanredna sonda u mentalitet, nakane i sociokulturni profil nove militantne (srednjo)europske desnice.
Obučen u Rusiji
Peter Švrček i fizički i po mentalitetu izgleda kao prototipski obrazac novog, mladog europskog konzervativca. Mlad i antipatično ljepuškast poput Sebastiana Kurza, Švrček u civilnom životu izgleda kao mladi i ambiciozni lokalni hadezeovac: tamna jakna i bijela košulja, civilni posao, podrijetlo iz imućne obitelji, mama koja u njega gleda k’o u boga. Ali Švrček ima usporedni ne-tako-tajni život. Tijekom vikenda, on je zapovjednik Slovenskih branaca, paravojne formacije sa 17 odreda koja maršira u uniformama slovačkim gradićima, a preko vikenda s ražalovanim oružjem i uniformama bez znakova odlazi na proplanke na “vojni” trening.
Trening se uglavnom sastoji od budalaština za kakve mladi militanti obično misle da su vojni dril: recimo, probadanja lutke bajunetom i lamatanja kundakom. Sam Švrček se, međutim, hvali kako je vojnu obuku prošao u ruskim kampovima. “Nauk” je, izgleda, oran širiti dalje: u kampu ima ljudi više narodnosti, čak i dvojica Hrvata, pa se u taboru Branaca u par navrata vidi i hrvatska zastava. Ta komponenta je, ističe koproducentica Dana Budisavljević, bila i jedan od faktora zašto je projekt privukao hrvatske partnere: “Film smo primijetili na Pitchingu Zagreb Doxa prije dvije godine (2016.). Producente smo poznavali s nekih prijašnjih radionica i festivala, a način kako je Jan Gebert, redatelj, pričao o temi i protagonistima ulijevao nam je povjerenje da će znati izbalansirati tako osjetljivu temu bez senzacionalizma i jeftinih poena”.
Politički profil Švrčka i njegovih “branaca” kompilacija je općih mjesta suvremene pučke desnice i nije posebno originalan. Članovi njegova pokreta ne vole liberalizam i EU, ne vole raskalašenost i poroke, zastrašeni su imigrantskom ugrozom (u jednoj sceni čak sa snebivanjem “promatraju” imigrantsku kolonu na granici). Tvrde da im je cilj “obrana i očuvanje naroda”, a sam Švrček veli da je pokret osnovao zato što njegova generacija raste bez moralnih orijentira i čvrstih vrijednosti. Ono što slovačke protofašiste razlikuje od eventualne hrvatske “braće” je neuvijeno slavenofilski i proruski profil. Na Q&A-u novinari spopadaju Švrčka pitanjima zašto na fejsu lajka Voice of Russia i Revoluciju u Donbasu, u tabor “branaca” stižu na bratimljenje Putinovi bajkeri - Noćni vukovi, a u jednom trenutku Švrček pokazuje kartu svijeta na kojoj je označen prostor od Trsta do Vladivostoka i uči đake kako “Slaveni ne bi osvojili sve te prostore da su, kako se veli, bili golubinje ćudi”.
“U filmu je najzanimljiviji prikaz kako država i službena vlast prešutno odobrava ekstremističku skupinu poput Slovenskih branaca”, ističe Budisavljević. Doista: branci stalno testiraju granice zakona. Na početku filma, policija privodi Švrčka jer on teoretski smije nositi otpisane uniforme slovačke vojske, no ne bi smio - što čini - na njima nositi državno i nacionalno znamenje. Ipak, država posredno promovira brance. U jednoj sceni, Švrček drži predavanje školskoj djeci, a ravnatelj se pravda da “nije nigdje našao da je pokret zabranjen”. Drugi put, Matica slovačka (slična našoj hrvatskoj) baš uniformirane brance poziva da budu redari na njihovoj smotri folklora. Po završetku priredbe, organizator im zahvaljuje i poziva ih na scenu.
Nisu sirotinja
Gebertov film ujedno posredno polemizira i s učestalom tezom kako je istočnoeuropski desni ekstremizam reakcija onih koji su - od Dresdena do Splita - izvisili u tranziciji. Ako inače to jest tako, u Gebertovu filmu nije. Mladi naciji iz “U slučaju rata” daju se slikati u svojim kućama koje su uglavnom dobrostojeće, sam Švrček nije nipošto sirotinja, a i ostali članovi pokreta doimaju se situirano. U takvu kontekstualizaciju, doduše, teško je ulaziti jer je slovački film fokusiran primarno na mladog lidera, a malo ili nimalo pozornosti pridaje običnim članovima.
Dana Budisavljević posebno naglašava domišljatost s kojom Švrček i njegovi sljedbenici plutaju između tobožnje nepolitičnosti i neuvijenih političkih ambicija. “Vođe ekstremnih skupina sve su obučeniji i prepredeniji u izbjegavanju zakona i skrivanju svojih pravih namjera i vrlo svjesno manipuliraju. To nisu samo zaluđeni dečki iz loših socijalnih prilika, sam Peter je iz imućne obitelji i vrlo dobro zna što radi”, ističe Budisavljević. Oštrouman i svjestan vlastite medijske percepcije, Švrček pred novinarima izbjegava govoriti o tipičnim očekivanim temama (muslimani, rodne manjine), vezu s Rusijom opravdava kao “želju za informiranošću” te javno otklanja ikakve političke ambicije. Istodobno, Gebertov film gotovo pa u direktnom prijenosu prikazuje kako se vođa uniformiranih paravojnih spadala korak po korak pretvara u političkog firera.
Ta promjena je, za početak, ikonografska. Na početku, branci su skupina spadala u maskirnom trlišu koji izgledaju kao da su se napirlitali za paintball. S vremenom, njihov se dress code dopunjava: ispod uniforme počinju nositi bijelu košulju, crnu kravatu i crne uprtače, a kad se tako uparađeni u jednoj sceni druže u pivnici, imate osjećaj da ste upali u fan-club ljubitelja “Cabareta”. Kako film ide dalje, sam Švrček pak sve više nastupa u civilu.
Promjena je i institucionalna: negdje na polovini filma, Švrček zaključi da su interni izbori gubljenje vremena, pa sebe i svoje pobočnike proglasi vodstvom s trajnim mandatom. Na samom kraju filma, odlazi u ured i registrira političku stranku koja će se - nije, znam, originalno - zvati Moja domovina, moja budućnost.
Dok kitnjasto uniformirani branci paradiraju mirnodopskim slovačkim gradićem koji izgleda kao da u njemu sto godina nije pukla ni petarda, izgledaju ponajprije komično i ostavljaju dojam djece koja su poharala mamin ormar sa štiklama i ružem za usne. No s druge strane, tako je vjerojatno morao i Hitler izgledati weimarskim Nijemcima 1926. Sva ta militaristička pompa, pak, izgleda dodatno tužno-smiješno što se zbiva u zemlji koja nema krizu, nema neprijatelja, nije neuspješna i izgleda mirnodopski poput gradića iz Profesora Baltazara.
Sadistički dril
A da golobradi firer ima mračnu, sadističku stranu saznamo u najjačoj sceni filma koju Gebert dramaturški mudro smješta na klimaks filma. Tijekom jedne noćne obuke, nekoliko vojnika odloži puške na travu i ostavi ih. Kad to vidi, ljepuškasti, golobradi “firer” podivlja. Ono što slijedi je scena sadističkog drila koji služi tome da regruti utuve “lekciju”. Pred kamerom dokumentarista i pred našim očima rađa se fašistički velmoža.
Poput Mcdonald’sa
Budisavljević ističe kako je “U slučaju rata” na predstavljanjima i pitchinzima uvijek izazivao velike podjele među televizijskim urednicima. “Jedni su smatrali da je film poput ovog iznimno važan kako bi se razumjelo što se danas događa u Europi”, ističe hrvatska producentica, “a drugi drže da se takvim ekstremistima ne smije davati medijski prostor jer ih se na taj način samo ohrabruje i promovira.” Takve su kontroverze razumljive.
“U slučaju rata” nesumnjivo nije glorifikatorski film, no nimalo glupi slovački firerčić jako je pazio da pred dokumentarističkom kamerom predstavi svoje PR lice. Sasvim je moguće da je Švrček na svoj način mogao biti i zadovoljan filmom. Nama ostalima, međutim, ono što prikazuje zastaje kao kost u grlu. “U slučaju rata” već će koncem mjeseca biti prikazan i u Zagrebu na festivalu Zagreb Dox, pa će i zagrebačka publika moći otkriti ono što film prikazuje. Da su, naime, svi nacionalizmi turobno slični, neoriginalni i nalik jedan drugom kao dva McDonald’sa.