PIŠE NENAD POLIMAC

DRUGA SEZONA NETFLIXOVE HIT-SERIJE: Fincher, Dominik i Franklin u umovima najgorih ubojica

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 24.08.2019. u 20:00

Tex Watson, osuđen za pet ubojstava u kući Sharon Tate (zapravo šest, jer je ona bila u visokoj trudnoći) i egzekuciju bračnog para La Bianca, ispričao je istražiteljima da ih je supruga Romana Polanskog molila da je povedu sa sobom i da je drže zatvorenu dok ne rodi, a onda je mogu slobodno ubiti. Kako je student koji obećava mogao počiniti takve zločine?

Australski glumac Damon Herriman igrao je u poznatim serijama “Breaking Bad” i “Pravednik”, Clint Eastwood ga je angažirao za manju ulogu u “J. Edgaru”, no nije očekivao da će ga ove godine potražiti i Quentin Tarantino i ponuditi mu ulogu zloglasnog Charlesa Mansona. Naposljetku je Tarantino ispao zatečen, jer mu je Herriman objasnio da je upravo glumio Mansona u drugoj sezoni Netflixove serije “Umolovac”: nije to bilo nešto što se moglo ignorirati, prva sezona iz 2017. proglašena je jednom od najboljih novih američkih serija, njezina izvršna producentica bila je Charlize Theron - ona je otkupila prava na knjigu Johna E. Douglasa “Umolovac: unutar FBI-eve elitne jedinice za serijske zločine” – a četiri epizode režirao je i producirao ugledni David Fincher.

Tarantino je shvatio međutim da će serija biti dostupna na Netflixu tek nakon premijere njegova filma “Bilo jednom u Hollywoodu”, pa mu se zapravo fućkalo: osim toga, ulogu Mansona je tako skratio, da je malo tko prepoznao Herrimana. Glumca to, dakako, nije baš oduševilo, ali je zato u “Umolovcu” dobio solidnu minutažu.

Ako ste gledali prvu sezonu, znate da je njezin protagonist specijalni agent FBI-a Holden Ford (izvrsni Jonathan Groff, prije toga zapažen u gay seriji “Traženje” u produkciji HBO-a), koji je uspio uvjeriti svoje šefove da osnuju odjel za proučavanje serijskih ubojica: ukoliko im uđu “pod kožu”, doznat će puno o njihovoj psihologiji i navikama, što će biti korisno u hvatanju te uvijek tajnovite vrste kriminalaca. Njemu se pridružio Bill Tech (Holt McCallany), iskusni FBI-evac, isprva skeptičan prema tom pothvatu, ali kasnije itekako entuzijastičan, a kao pojačanje su dobili i doktoricu psihijatrije Wendy Carr (Anna Torv). Isprva su se mučili s budžetom i nepovjerenjem hijerarhijskih struktura, a ni ispitanici s kojima su razgovarali nisu bili laki tipovi: neki su se sam poigravali s njima, drugi su im davali korisne uvide u psihologiju poremećenih tipova, no zapravo nikad nisu znali odakle će naići naredni problem.

 

Neuslišena molba

Manson se pojavljuje u petoj epizodi druge sezone, već su u prvoj sezoni tražili da razgovaraju s njim, ali njihov tadašnji pretpostavljeni Shepard (Cotter Smith) nije ni pokušao proslijediti taj zahtjev, smatrajući ga nerealnim. Taj je međutim umirovljen, zamijenio ga je ambiciozni Ted Gunn (Michael Cerveris), koji ih je promovirao u zvijezde svoga odjela i odmah im osigurao intervju s Mansonom.

Na njega su došli Ford i Tech, čuvari su ih odmah upozorili da se ne smiju zločincu, jer je taj tek nešto viši od patuljka: Herriman ga je zbilja izvrsno odigrao, jer čim je ušao u sobu za intervjue, odmah je sjeo na naslon stolca, kako bi bar vizualno bio viši od onih koji ga ispituju, ponašao se nadmeno i uopće nije pokušao odgovoriti na pitanje kako je smotao toliko mladih ljudi koji su bili puno obrazovaniji od njega. Dobije li serija i treću sezonu (to se kod Netflixa nikad ne zna), ovo vjerojatno neće biti posljednji susret FBI-evaca s Mansonom.

Tex Watson – osuđen za pet ubojstava u kući Sharon Tate (zapravo šest, jer je ona bila u visokoj trudnoći) i egzekuciju bračnog para La Bianca – bio je puno razgovorljiviji, ispričao im je da ih je supruga Romana Polanskog molila da je povedu sa sobom i da je drže zatvorenu dok ne rodi, a onda je mogu slobodno ubiti. Kako je student koji obećava mogao počiniti takve zločine? Bio je tako drogiran da je imao dojam da oko njega prolaze nekakve siluete, koje je on uklanjao pištoljem i nožem. To što su neki od njih pretrpjeli i 28 uboda, to je nešto čega se Watson ne sjeća.

Sve veći broj žrtava

Ipak, ubojstvo Sharon Tate i njezinih prijatelja samo je jedna od neugodnih anegdota u seriji. Glavninu zbivanja zaprema istraga oko ubojstva djece u Atlanti. Naime, Holden Ford je po drugom poslu navratio u Atlantu u jesen 1979., da bi ga tamošnja hotelska domaćica upozorila na zagonetna ubojstva mališana kojima se policija uopće ne bavi, a i gradska uprava to zataškava kako ne bi naškodilo gradskom turizmu.

Problem je što isprva uopće ne dobiva dozvolu da se time bavi, no kako se broj žrtava povećava, FBI više nije u stanju ignorirati takav slučaj. Fordu se pridružuje Tench, dr. Wendy Carr je raspoređena na druge poslove, najčešće one koji nemaju veze s terenskim radom, a ima još problema. Za razliku od prve sezone, FBI-evci imaju i osobnih nevolja koje ih sprječavaju da se u potpunosti posvete traženju ubojice.

Tako Tench i njegova supruga Nancy (Stacey Roca) otkrivaju da je njihov usvojeni sin Brian (Zachary Scott Ross) sudjelovao – ili bar bio promatrač – ubojstva dojenčeta iz susjedstva: otad se zatvorio u sebe, a ni prije nije bio suviše komunikativan, pa Nancy traži od svog muža da češće bude kod kuće i s njom podnese teret razgovora s dječjim psihijatrima i pedagozima. Njegov radni tjedan pretvara se u pakao, od ponedjeljka do četvrtka je u Atlanti i pomaže Fordu, ali vikendom se mora vratiti. Neprestano je odsutan, što njegova partnera dovodi do bijesa, a i Nancy nije zadovoljna takvom raspodjelom.

Istodobno, Wendy Carr ispod svoje hladne, distancirane vanjštine krije da je zanimaju žene, a osobu svoga života – bar joj se tako čini – nalazi u konobarici Kay (Lauren Blazier). Ova je, međutim, rastavljena, povremeno se mora brinuti o svome sinu, i između njih dvije, nakon strasne uvodne romanse, pomalo dolazi do pucanja veze.

Ovakav zaokret u seriji u kojoj istrage zločina dobivaju tek nešto više prostora od privatnog života istražitelja iznimno je zanimljiv, pogotovo što se iz epizode u epizodu ne događa ništa senzacionalno: atmosfera je prijeteća kao u Fincherovom filmu “Zodijak”, recimo, briljantna je scena u kojoj Bill Tech ispituje jednu od preživjelih žrtava serijskog ubojice u napuštenoj garaži i ta gotovo dobije živčani slom. Kao i u “Zodijaku”, nećemo s puno sigurnosti na kraju sezone zaključiti tko je ubojica djece u Atlanti, ali osoba koju su FBI-evci uhvatili optužena je za samo dva od 29 ubojstava. Ipak, već sama činjenica da su ubojstva nakon toga prestala, ukazuje na to da je to ipak bio pravi počinitelj.

David Fincher režirao je prve tri epizode, australski filmaš Andrew Dominik (“Chopper”, “Ubojstvo Jessea Jamesa od kukavice Roberta Forda”, “Ubij ih nježno”) naredne dvije, a četiri zadnje epizode potpisao je afroamerički filmaš Carl Franklin (“Jedan krivi pokret”, “Vrag u plavoj haljini”). Budući da su to sve vrhunski redatelji, mogli su održati ujednačeni vizualni prosede i sličan rad s glumcima, a sjajni suradnik bio im je direktor fotografije Erik Messerschmidt. Kolikogod zahtjevan (puno dijaloga i osebujnog ugođaja, malo akcije), “Umolovac” vapi za narednom sezonom, koju ćemo, nadajmo se, kad-tad dobiti.

Opširnije


Izdvajamo