HRFF

'DRŽAVNI POGREB' Loznica je koristio materijale 40 snimatelja iz cijelog SSSR-a koji iz sata u sat prate javno žalovanje za Staljinom

 

Josif Visarionovič Staljin umro je u ožujku 1953. godine u 74. godini života, nakon što je trideset godina bio lider SSSR-a, komunističke partije i svjetskog komunističkog pokreta. Pokopan je četiri dana kasnije u Lenjinovom mauzoleju, uz veliki državni ceremonijal, brojne uzvanike i masovne izljeve žalovanja.

Tijekom tih pet dana, desetine su sovjetskih snimatelja diljem SSSR-a, od polarnog kruga do centralne Azije, snimale javne ceremonije i iskaze žalovanja. Taj materijal građa je iz koje je nastao jedan od najboljih filmova koje ove godine prikazuje zagrebački Human Rights Film Festival. Riječ je o filmu “Državni pogreb” ukrajinskog redatelja Sergeja Loznice, koji je na programu HRFF-a u petak.

Starice i veterani

Sergej Loznica stari je znanac domaće festivalske publike. Hrvatski filmofili poznaju ga ponajviše zahvaljujući upravo HRFF-u koji mu već godinama redovno prikazuje filmove. Loznica je rođenjem Bjelorus, no i adresom i političkim opredjeljenjem borbeni Ukrajinac. Bivši teorijski matematičar, filmom se počeo baviti u zreloj dobi, i to isprva isključivo dokumentarcima. Kad se sasvim afirmirao, Loznica je snimio i nekoliko (osobno držim - ne tako dobrih) igranih filmova.

No, filmsku slavu ipak duguje minimalističkim, opservacijskim dokumentarcima koji prate javna zbivanja, mjesta i događaje - od nacionalističkih demonstracija na kijevskom Majdanu do turista u Auschwitzu. Njegova dokumentaristička tehnika utjecala je i na neke hrvatske dokumentariste, a odličan primjer je sjajni splitski redatelj Boris Poljak.

Jedan - možda i najzanimljiviji - krak Lozničinog rada čine upravo arhivsko-kompilacijski dokumentarci. Napravio ih je nekoliko, a najslavniji je “Predstavlanye /Revija” iz (2008) - film sačinjen od materijala iz sovjetskih estradnih spektakla. U taj niz spada i Lozničin novi film.

U “Državnom pogrebu” Loznica je koristio materijal gotovo 40 snimatelja iz cijelog SSSR-a, koji iz sata u sat, od Moskve do najveće zabiti, prate javno žalovanje i ceremonijale. Prizori su tipizirani i ponavljajući. Svjetina na trgu sluša radijsko izvješće liječničkog konzilija. Ljudi hrle na kioske po novine. Ispred Staljinovih spomenika shrvani građani donose cvijeće. Delegacije polažu vijence. Rituali se ponavljaju, a mijenja se jedino geografsko okružje. Upućeniji gledatelj može prepoznati gradove poput Lavova ili Tbilisija. Vide se prizori iz azijskih pustinja, ali i iz luke na ledenom moru.

Drugi dio filma prati defile uz odar u Moskvi. Tisuće i tisuće građana promiču uz diktatorovo tijelo, vidimo starice, ratne veterane, čak i crkveni vrh. Dok ophode odar, lica građana su zgrčena od plača. Uz odar, dokumentarna kamera registrira osobito bizarni prizor: grupa slikara i kipara kredom i gipsom skicira prizor mrtvog vladara na odru.

 

Vlastiti politički pogreb

Posljednji dio filma posvećen je samom pokopu: dolasku delegacija na aerodrom, pogrebnoj povorci i ceremonijalnim govorima. Na pogrebu govore Maljenkov, Molotov i Berija, a onom tko poznaje povijest, ne može promaknuti ironija. Trojica glavnih govornika nisu ni svjesni da govore na vlastitom političkom pogrebu: već za koju godinu bit će svrgnuti, otjerani u egzil ili smaknuti.

Film završava trenutkom polaganja u grob. Cijeli SSSR staje: staje promet, kranovi i traktori zastaju s radom, s brodova i dizalica se čuju sirene. U završnom kadru, na znak sirene zastaje čak i jakutski sibirski domorodac sa psećom zapregom. Vođu revolucije stavom mirno komemoriraju čak i psi.

Loznica niže te prizore montažno kombinirajući različite snimke, s različitih mjesta, snimljene različitom tehnikom i kvalitetom, kolor ili crno-bijele. Neki događaji - pogotovo pogreb - tako su dobro pokriveni kamerama da Loznica čak može “raskadrirati” prizor miješajući materijal iz različitih filmova. Ukrajinski režiser ustručava se od ikakvog komentiranja, bilo u off-u, bilo natpisima. Jedino oruđe komentara je montaža.

Film o 2019. Tek na završnoj špici, kad arhivske snimke odmijeni crni blank, autor nabraja užase Staljinove vladavine - milijune ubijenih, deportiranih, etnički očišćenih, prognanih u Sibir.

“Državni pogreb” je dokument o smrti nedvojbenog tiranina. Njegova zlodjela toliko su velika, dugotrajna i sveprožimajuća, da ih nitko nije mogao ne uočiti. Ono što Loznicu očito najviše frapira je činjenica da za tim despotom masa ljudi ipak očito autentično tuguje. Loznica u filmu gomila desetke minuta prizora ucviljene gomile, plačnih žena, tronutih vojničina sa suzom u oku. Prikazuje svjetinu koja se gužva u defileu da bi mrtvo tijelo vidjela za sekundu. Kao da nad tim prizorom visi neodgovoreno pitanje: pobogu, zašto?

A dok gledatelj prati te frapantne prizore, ne može se oteti dojmu da “Državni pogreb” nije više film o 1953., nego da postaje i te kako film o 2019. Lozničin je film periskop u povijest koji pokazuje kako masa doista može obožavati tiranina. Pogotovo može ako je oko njega stvoren patrijarhalni kult ličnosti. Pogotovo može ako im je ulio osjećanje pobjedničke moći, važnosti i imperijalne veličine. Gledajući “Državni pogreb”, gledatelj shvaća da to vrijedi i za neke druge, recentne velmože. Recimo, ruske. Ali, i ne samo ruske.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo