Kada su prije desetak godina pitali Dubravku Turić namjerava li se uskoro baviti i filmskom režijom, odgovorila je da za to još nije spremna. Bila je već afirmirana montažerka - Akademiju je upisala 1993. i diplomirala 1998. – radila s mnogim redateljima koje je upoznala tijekom studija, s Robertom Knjazom i Jelenom Paljan sudjelovala na razvijanju vrlo popularne emisije “Svlačionica” (kasnije su uslijedile “Mjenjačnica” i “Koledžicom po svijetu”), pa vlastiti filmski projekt ne bi bio nikakvo čudo. Ipak, bila je oprezna.
Pet dana snimanja
Vjerojatno nije pogriješila, jer je njezin okašnjeli debitantski film “Belladonna”ovih dana nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji za najbolji kratki igrani film. Nije to mala stvar, na festival na Lidu teško se probijamo, lani nas je ugodno iznenadila nagrada Emiru Hadžihafizbegoviću za glavnu ulogu u filmu Ognjena Sviličića “Takva su pravila”, prikazanom u pratećem programu Horizonti, a sada je u tom istom programu trijumfirala “Belladonna”, efektna dramska vinjeta o zgodnoj curi koja je došla oftalmologu proširiti zjenice da bi se igrom slučaja suočila sa ženom potpuno drukčije sudbine: potonjoj ne trebaju estetski zahvati, nego spašavanje vida koji je oslabio nakon tragičnog događaja. Radnja se uglavnom odigrava u ordinaciji, ima samo pet likova, malo se i govori, a reklo bi se da je novopečena redateljica igrala na sigurno kada se opredijelila za ovakav minimalizam.
Ipak, objašnjava mi, nije baš bilo lako dobiti sugestivnost svakog kadra (od osobite joj je pomoći bio sjajni direktor fotografije Branko Linta) i postići dojam da se profesionalni glumci doimaju kao naturščici. Zato je za glavnu ulogu odabrala Aleksandru Naumov iz kazališta Trešnja, koja je prvi put nastupila pred kamerama a s kojom se i privatno dobro zna, a posebno je nadahnut bio odabir glumice za mali ali važan lik osobe teško oštećena vida: to je Anita Matković koja inače nastupa u Kazalištu slijepih i slabovidnih, a do koje je došla gotovo slučajno.
Film je visokoestetiziran, a opet vrlo emocionalan, snimljen je u samo pet dana, pa je sama redateljica bila najviše iznenađena kada je čula da su „upali“ u Veneciju. Njezina producentica Zdenka Gold iz tvrtke Spiritus Movens ne toliko, budući da je dosad nanizala nekoliko festivalskih uspjeha (najveći je „Obrana i zaštita“ Bobe Jelčića), a pomogla je i Ivana Ivšić iz firme Everything Works koja je svladala vještinu plasiranja naših filmova u svijetu. Tek da se zna, provukli su se u selekciju od 15 filmova, a u konkurenciji ih je bilo preko tisuću.
Suradnja s Jurićem
Kako je bilo u Veneciji? Šteta je što boravak nije trajao duže, ostala je samo tri dana i uspjela pogledati sve filmove u svome programu, prikazane u dva bloka: bila je još više zbunjena, jer su neki od njih gotovo eksperimentalni, nekakav zajednički nazivnik među njima teško je bilo naći, pa je tim zadovoljnija odlukom žirija kojim je predsjedavao legendarni redatelj Jonathan Demme (kolege su mu bili poznati azijski filmaš Fruit Chan i španjolska glumačka zvijezda Paz Vega). Je li upoznala Demmea? Naravno, nakon proglašenja nagrada dugo su razgovarali, jer se njemu “Belladonna” iznimno dopala.
Hoće li joj venecijanski uspjeh promijeniti karijeru? Po svoj prilici ne, vrlo je realna i ističe da joj ne pada na pamet odreći se profesije montažerke. Dosad je najviše radila sa Zvonimirom Jurićem, upoznali su se još tijekom studija, montirala je njegov probojni dokumentarac “Nebo ispod Osijeka”, zatim i dugi igrani prvijenac “Onaj koji će ostati neprimijećen”, a i veliki dio hvaljenog “Kosca” koji je završio njezin kolega Tomislav Pavlic. Često je radila s još jednim Osječaninom, majstorom eksperimentalnog filma Ivanom Faktorom, montirala je “Das Lied ist aus” nadahnut Fritzom Langom, pobjednika Dana hrvatskog filma, a i sada već kultni “Le samouraï”, u kojem kamera kruži stanom pokojnog Tomislava Gotovca.
Dubravka je prava radoholičarka, skače iz projekta u projekt i nije neobično da ih gomila po dva-tri istodobno. Radi i animirane filmove, upravo se vraća na novi film Danijela Žeželja koji je malo zapustila zbog Venecije, a montirala je i preko 200 reklama. Potonje uvažava ne samo stoga što se od njih može živjeti, nego i zbog dobrih produkcijskih uvjeta: “Nigdje ne možete više naučiti na setu nego kad se snimaju reklame.”
Koledžicom po svijetu
Najugodnije iskustvo? Serije s Robertom Knjazom. Pogotovo je pustolovna bila “Koledžicom po svijetu” zahvaljujući kojoj je posjetila gradove koje inače ne bi nikad vidjela, drhtala na carini kada su se otvarali koferi prepuni starih cipela i kojekakvih drangulija potrebnih za snimanje, ali se i pošteno naradila jer u takvim pothvatima trebalo je obavljati nekoliko funkcija odjednom i isključiti uživancije u turističkim obilascima. Po povratku iz Venecije, pred kućom su je dočekala dva kičasta gipsana lava, koje je postavio Knjaz i brže bolje se izgubio da ga nitko ne vidi.
Po svoje prilici opet će režirati, ali zasad ne otkriva ni što ni kada, znat ćemo kad za to bude spremna.
“Belladonna” će joj otvoriti vrata na velikoj festivalskoj sceni kroz koja još donedavno nije ni slutila da može proći.