KRIMI DRAMA

'DVA LICA ZAKONA' Film u kojem se uživa, ali ga treba i shvatiti

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 16.05.2019. u 08:46

 

Nema zbora, S. Craig Zahler je danas najzanimljiviji autor američkog žanrovskog filma. Vrstan je scenarist, sva mu ostvarenja traju preko dva sata (ovaj rekordnih 159 minuta), jer mrzi “kratice” i radnju razvija međuodnosom likova: nema sažetaka ni elipsa, to su krimi drame i vesterni sa “sporim sagorijevanjem”, koji u pravilu sadrže bar jednu drastičnu scenu, kakva bi bila nezamisliva u srednjostrujaškom Hollywoodu.

Ovo mu djelce ima dva para protagonista. S jedne strane su policajci Brett Ridgeman (Mel Gibson) i Anthony Lurasetti (Vince Vaughn), koji su upravo uhvatili dilera droge, ali je netko njihovu dosta grubu akciju zabilježio na mobitelu i poslao na internet. Pozvani su na ribanje kod šefa, poručnika Calverta (Don Johnson u maloj no efektnoj ulozi): taj im objašnjava da je rasizam danas (diler je bio Afroamerikanac) jednako neprihvatljiv kao i komunizam početkom pedesetih.

Suspendira ih na šest mjeseci, naravno bez plaće. Ridgeman je osobito kivan jer je Calvert njegov nekadašnji partner koji se uspeo u policijskoj hijerarhiji, a policajčeva karijera ne napreduje budući da je prgav i ne namjerava se nikome ulizivati. Supruga mu je bivša policajka oboljela od multiple skleroze, žive u opasnom kvartu gdje im kćer tinejdžericu zlostavljaju mjesni afroamerički huligani, ali nemaju novaca da se odsele. Lurasetti bi rado zaprosio svoju vjerenicu, otmjenu Afroamerikanku, čak joj je kupio i skupi prsten, ali ga je strah da je ona iznad njegove socijalne razine.

 

Drugi par su Afroamerikanci Henry Jones (Tory Kittles) i Biscuit (Michael Jai White), također dobri prijatelji. O potonjem ne doznajemo puno, ali Jones je upravo izašao iz zatvora, zatekao majku kako se prostituira u njihovu stanu, dok se mlađi brat, prikovan za invalidska kolica, povukao u svoju sobu u svijet video igara i očito je talentiran za njihovo dizajniranje. I Jonesu treba novca da se izvuče iz te slijepe ulice.

Ridgeman je svjestan da nešto mora poduzeti i naziva vlasnika modnog dućana (kultni glumac Udo Kier), nekoć povezanog s podzemljem, da mu javi ukoliko se sprema nekakva pljačka: plan mu je jednostavan - želi opljačkati pljačkaše, a Lurasetti mu pristaje biti podrška.

Ispada da su Jones i Biscuit vozači u toj pljački, jamčilo im se da neće biti žrtava, ali baš nije tako. Sve to promatraju Ridgeman i Lurasetti, najradije bi intervenirali, međutim, time bi upropastili šanse za bolji život. Zahler na tome gradi dramski naboj svog filma, ali vrlo diskretno, a pritom se poigrava dramaturgijom: uvede lik koji se čini važnim po radnju, a zatim ga hladnokrvno eliminira nakon petnaestak minuta.

Jednom kad nas je vezao za tu provokativnu situaciju, Zahler je samo uslojava, a intrigantni dijalozi važniji su mu od bilo kakve akcije. Morate se pritom i pomučiti da shvatite što se gdje zbiva, no kad to jednom uspijete, zadovoljstvo je neizmjerno. Redatelj i scenarist je pritom skladao veći dio glazbe, otpjevao i nekoliko pjesama, a čak je i to obavio prvorazredno.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo