PIŠE JURICA PAVIČIĆ

EMIGRACIJA, OBITELJSKA STEGA, PATRIOTIZAM, CRKVA... Neke 'naše' teme u dalekom irskom zrcalu čestito solidnog filma 'Brooklyn'

Promo

Ovaj film redatelja Johna Crowleya u proteklih se godinu dana premetnuo u jednu od ljepših priča o uspjehu lanjske anglosaksonske produkcije

Nakon što je premijerno prikazan u siječnju 2015. na Sundance festivalu u Park Cityju, film “Brooklyn” redatelja Johna Crowleya u proteklih se godinu dana premetnuo u jednu od ljepših priča o uspjehu lanjske anglosaksonske produkcije.

Film britanskog režisera Crowleya, nastao po romanu irskog esejista i prozaika Colma Toibina i u produkciji BBC-a, na lanjskom je Sundanceu doživio solidan uspjeh, nakon čega ga je za distribuciju kupio distriburterski ogranak studija Fox. Fox je film prvo gurnuo u Toronto, potom pustio u jesen u kina, a sezonu je završio s razmjerno solidnom gledanošću i tri nominacija za Oscara, uključujući onu za najbolji film. Od te tri nominacije, “Brooklyn” je realno bio blizu samo jednoj - onoj Saoirse Ronan za najbolju ulogu - no, na koncu je izgubio i tu. Kako god, bio je to lijep uspjeh za jedan britanski tv film.

Temeljen na Toibinovom romanu objavljenom 2009., “Brooklyn” otpočinje ranih pedesetih godina u piščevom zavičaju u jugoistočnoj Irskoj. Junakinja Eilis mlada je žena koja životari kao trgovkinja u čemernom, konzervativnom gradiću bez perspektive. Preko crkvenih veza, ugovore joj smještaj i posao u Americi. Odlazi transatlantikom u Brooklyn gdje se smješta u pansion pun irskih djevojaka. Naizgled, život u Brooklynu ne razlikuje se mnogo od onog u Irskoj. Okružena je samim Ircima, sve je oko nje irsko, a u tom mikrosvijetu crkva ima ulogu kakvu je 50-ih u nas imala KP: nađe ti posao i smještaj, skrbi za socijalu, organizira zabavu i slobodno vrijeme. Eilis - međutim - s vremenom “postaje Amerikanka”, a u ovom slučaju to znači da se počinje emancipirati. Stvar se zamrsi kad Eilis ode natrag u Irsku na sestrin pogreb. Tu zatekne familijarno-susjedsku zavjeru kojoj je cilj da je se uposli i uda kod kuće. Nađe se pred izborom koji nije tako rijedak i nije nipošto irski: između sigurnosti i komfora urođene zajednice te pustolovne slobode novog. Naslovni Brooklyn - ukratko - u dobroj je mjeri metafora modernizacije i slobode.

Britanski redatelj Crowley dosad je bio najpoznatiji po (puno boljoj) drami “Dječak A” o dječaku koji se nakon zatvorske kazne za ubojstvo vršnjaka vraća u slobodni život. Dok je “Boy A” bio prljava, sočna neorealistička drama - ona vrsta filma koju Britanci rade najbolje - “Brooklyn” je kudikamo smireniji, akademskiji film. Crowley priča priču smireno, elegantno i neuzbudljivo, režija mu je televizijski funkcionalna, a sve je u filmu podređeno glumcima, posebice zanimljivoj, zelenookoj i pomalo zagonetnoj Ronan. Riječ je - ukratko - o jednom od onih primjera akademskih adaptacija prestižne literature s kakvima bi obično Weinsteini ugrabili silne Oscare. U poredbi s takvim filmovima, “Brooklyn” međutim izgleda pomalo produkcijski siromaški: u scenama eksterijera 50-ih, parobroda i ulica koji put poželite da je je “Brooklyn” bar mrvu raskošniji.

“Brooklyn” je - ukratko - neizuzetan, ali čestito solidan film čija su ciljana publika ponajprije žene “plus 40”. Gledatelju iz naše sredine odjeknut će prepoznatljivo, jer se bavi nekim temama koje jesu “naše”. Ne samo emigracijom, nego i pitanjima dužnosti prema roditeljima, stege obitelji i zavičaja, patriotizma i utjecaja crkve. Neki nama prepoznatljivi motivi u filmu se pojavljuju blago zakrivljeni u dalekom, irskom zrcalu.

Tagovi

Izdvajamo