Kada je Vatroslav Mimica 1972. najavio da želi snimiti film o Seljačkoj buni, tragičnom događaju iz 1573., u kojem su se seljaci iz susedgradsko-stubičkog kraja digli protiv velikaša Franje Tahyja i plemićke vojske, ali su poraženi, a njihov je vođa Matija Gubec pogubljen užarenom krunom, zavladala je nevjerica. Zar se vodeći hrvatski modernist - čija su nekonvencionalna ostvarenja “Prometej s otoka Viševice”, “Ponedjeljak ili utorak”, “Kaja, ubit ću te!” i “Događaj” pobirala svjetska priznanja - želi baviti temom koju su popularizirali nacionalno zadojeni roman Augusta Šenoe i slika Otona Ivekovića o pogubljenju Gupca? Ispalo je da želi.
S filmom je Mimica imao puno veće ambicije. Kao uvjereni marksist htio je evocirati razdoblje iz vizure poraženih (u intervjuima je tada spominjao paralele između seljačke i partizanske revolucije), kloniti se nacionalnih mitova i napraviti što oporiji, autentičniji film. Historiografija je tada već štošta otkrila o toj buni, ustanovilo se da to nije bio nikakav narodni otpor protiv opakog vlastelina, koji je pritom bio i Mađar, nego je u pitanju bila borba za slobodno tržište. Krajevi oko Stubice bili su na raskrižju trgovačkih putova, a puntari su - između ostalog - zahtijevali ukidanje carina: plaćali bi ih, naime, svakih nekoliko desetaka kilometara kada bi se kretali prema moru.
Duh renesanse
Mimica je htio razbiti famu o zatucanom zagorskom seljaku: u njegovu filmu Zagorje bi bilo dinamičan kraj napučen svakojakim prolaznicima, od Turaka do Talijana, koje je živjelo u duhu renesanse. Šenoa nije mogao više pojednostaviti to razdoblje nego što je napravio u svom romanu. Dodatna inspiracija Mimici su bile Krležine “Balade Petrice Kerempuha”: naslovni junak drski je pustolov koji ne dopušta da ga tlače, ironizira crkvu i državu te svjedoči o bijednom položaju kmetova, koji se kad-tad moraju pobuniti protiv ugnjetača. Umjesto da napravi patetičan povijesni film, Mimica se odlučio za slojeviti ep koji bi se koristio postupkom tzv. dedramatizacije, tako bliskim njegovom uzoru Bertoltu Brechtu. Gupca ne bi profilirao onako majestetično kao Iveković na svojoj slici: inspiriran romanom “Moby Dick” Hermana Melvillea, u kojem je mornar Ishmael glavni fokus čitatelja, a ne kapetan Ahab, čija je opsesija lov na velikog bijelog kita, uveo je lik mladog seljaka Petreka, koji figurira u najvećem broju scena, dok je Gubec neka vrsta dramskog središta, ali iz pozadine. Slično kao i Ahab. U jednoj od scena Gubec bi igrao šah, čime bi se predstavio kao inteligentni slobodnjak, koji svoj autoritet ne bi ostvarivao impozantnom pojavom i galamom nego razložnim, mudrim odlukama. Uostalom, i Fabijan Šovagović, glumac koga je Mimica odabrao za ulogu Gupca, sve je samo ne prototip filmskog junaka.
Pomoć JNA
“Seljačka buna 1573.” trebala je biti dotad najveći projekt hrvatske kinematografije. Dakako, “Bitka na Neretvi” iz 1969. bila je veći, no u njezinoj realizaciji sudjelovali su gotovo svi republički filmski centri, a neizmjernu pomoć pružila je i Jugoslavenska narodna armija. “Seljačku bunu” trebalo je realizirati isključivo sredstvima hrvatske kinematografije, pa je rješenje nađeno u tome da projekt dobije sredstva dvaju cjelovečernjih igranih filmova. U tadašnjem novcu to je iznosilo tri i pol milijarde jugoslavenskih dinara, a naposljetku je uskočila i televizija sa 200 milijuna dinara, jer je dogovoreno da će redatelj uz film napraviti i četiri epizode televizijske serije. Za usporedbu, partizanski spektakli koji su se tada snimali koštali su i po deset milijardi dinara, no dobivali su izdašnu pomoć ne samo od filmskih fondova, nego i od države i velikih poduzeća.
Film se pripremao ukupno tri godine, snimanje je počelo 1974., a sve su scene realizirane u 72 radna dana, što je popriličan fenomen, pogotovo kad odgledate i seriju i vidite koliko je u njoj snimljenog materijala.
Film je imao premijeru 19. studenog 1975. u dvorani Vatroslav Lisinski, da bi ubrzo potom krenuo u kina. Ukupni jugoslavenski zbir bio bi - egzaktnih podataka nema, ali to se može deducirati - između 400 i 500 tisuća gledatelja, što je jako dobro: nije kao “Bitka na Neretvi” i “Sutjeska”, koji su se mogli pohvaliti triput većim brojkama, ali u odnosu na njih “Seljačka buna” bila je namijenjena nešto zahtjevnijem gledatelju.
Nagrade u Puli
Na pulskom festivalu film je dobio Veliku brončanu arenu, Zlatnim arenama nagrađeni su izvrsna kamera Branka Blažine i glazba Alfija Kabilja, no važnije je što je “Seljačka buna” primljena je u prestižni canneski program “Quinzaine des realisateurs” i tamo dobila odlične recenzije.
Film je zatim vrlo zapaženo prikazivan u Italiji, a glasoviti filmski kritičar Gian Luigi Rondi napravio je s Mimicom intervju i uvrstio ga u knjigu razgovora “58 velikih redatelja”. Mimica je u Italiji upoznao i Akiru Kurosawu (njegov “Dersu Uzala” distribuiran je istodobno kad i “Seljačka buna”), pokazao mu film i dobio komplimente velikog redatelja. Mimica je poslije izjavio da si možda utvara, ali da su ga neke inscenacije ratnih manevara u “Kagemushi” podsjetile na njegovu bitku kod Stubice u “Seljačkoj buni”.
“Seljačka buna 1573.” jedan je od najzanimljivijih pothvata u povijesti hrvatske kinematografije, jer je očito da je film koncipirao i režirao intelektualac, neprikosnoveni modernist, koji puno riskira nekonvencionalnim dramskim postupcima, ali naposljetku zadobiva poštovanje gledatelja, dobrim dijelom i zbog fascinantnog vizualnog prosedea. Idealan naslov za Zlatnu kolekciju hrvatskog filma.