Nastavak franšize “Fantastične zvijeri” u nas je skupio nešto više gledatelja nego prvi film, što je za svaku pohvalu, ovdje se sve s potpisom J. K. Rowling smatra suhim zlatom, ali ne i u Americi gdje odjek nije bio tako dobar. Možda i stoga što se prethodnik tamo i odigravao, dok je “dvojka” radnju raspodijelila između Londona i Pariza, ali bit će da ima još problema. Najveći je taj što spisateljica ovaj put nije adaptirala vlastiti roman, sročila je originalni scenarij, pa nema šanse da se samo tako snađete u zapetljanim zbivanjima koja promiču na ekranu.
Prigovor prvim “Fantastičnim zvijerima” bio je krajnje neujednačeno balansiranje između filma za klince i mračne priče o čarobnjacima koji iz prikrajka vladaju svijetom te galerija novih lica koje je u početku bilo teško razlikovati. Eddie Redmayne, usprkos Oscaru, nije baš faca koja može nositi spektakl od 200 milijuna dolara, nije to bio ni Colin Farrell u ulozi glavnog negativca, a tko su Katherine Waterson, Alison Sudol i Dan Fogler znali su samo odlično upućeni u horde glumaca koji čekaju svoju veliku šansu.
Epizode Johnnyja Deppa i Jona Voighta nisu se računale, dok je u međuvremenu jedino Ezra Miller napravio veliki odskok u ulozi Flasha u filmovima iz proširenog univerzuma DC Comicsa. Ovdje glumi Credencea Barbonea, čija će važnost, sudeći po završnici “dvojke”, sve više rasti u narednim nastavcima. J.K. Rowling je naime “skromno” pozicionirala novu franšizu na samo pet izdanja, ali bilo bi zbilja dobro da se prestane baviti pisanjem scenarija i angažira profesionalce koji se u tom poslu puno bolje snalaze.
Činilo se da će “Zločini Grindelwalda” biti puno bolji film zato što su uz Eddiea Redmaynea kao glavni glumci navedeni Johnny Depp i Jude Law. To je trokut koji može držati skupi blockbuster, no ispalo je da baš nije tako. Law je sjajan tip, ne smeta mu igra li glavnu ili sporednu ulogu, on je zbilja dobar odabir za Albusa Dumbledorea, ravnatelja škole za čarobnjake Hogwarts u mlađim danima, no za nevolju u filmu samo statira, jer se ne želi boriti protiv Gellera Grindelwalda s kojim je nekad bio u romantičnoj vezi. To, dakako, nije eksplicitno navedeno, da priča ne bi krenula “krivim smjerom”, no svi pravi poklonici Harryja Pottera znaju to već preko desetljeća, jer je to obznanila sama autorica. Deppova interpretacija Grindelwalda je pak posebni slučaj.
Glumac je tretiran kao zvijezda (čak deset ljudi se brinulo za njegov imidž i komoditet), i dalje je prilično karizmatičan iako mu se status u Hollywoodu neprestano strmoglavljuje, no dramski je taj lik na vrlo krhkom postolju: istina, on želi stvoriti svijet u kojem će vladati čarobnjaci, što nije nezanimljivo, ali njegovi glavni potezi valjda su sačuvani za naredne nastavke. Okupljanje pristalica na pariškom groblju ne spada među njih. U svemu tome Newt Scamander (Redmayne) je gurnut u pozadinu, što valjda nikome nije bila namjera, međutim, u neurednom nizanju zbivanja, konfuznom otkrivanju tajni i zagonetnom rječniku koji će rastjerati sve nesklone spisateljičinim fantazmagorijama drugačije nije moglo ni biti.
Možda obilje osrednjih i loših kritika natjera producente da ozbiljno promisle o pravcu u kojem bi se trebala kretati franšiza, ali to baš nije vjerojatno jer film diljem svijeta ima dovoljno fanatičnih pristalica da “kormilari” pomisle da je sve u najboljem redu.