Četirima prvim blokovima naslova u natjecateljskom programu u zagrebačkom Kinu Europa u četvrtak počinju 25. Dani hrvatskog filma, domaći festival kratkometražnih i dokumentarnih filmova. I ove godine, festival uključuje pet natjecateljskih konkurencija (igrani, dokumentarni, animirani, eksperimentalni i namjenski) u kojima će od četvrtka do nedjelje biti prikazano 87 naslova.
Dani hrvatskog filma bili su prvo i neposredno čedo hrvatske filmske samostalnosti. Izum pokojnog profesora Ive Škrabala, izvorno su trebali biti središnji hrvatski filmski festival, te preuzeti od Pule nacionalni dugometražni program.
Sedam igranih filmova
To se - međutim - nije dogodilo, dugometražni je hrvatski program ostao u pulskoj Areni, a DHF je zaživio kao festival kratkog i dokumentarnog filma. No, s vremenom ih je i na tom terenu pregazila konkurencija: autori kratkih igranih filmova okrenuli su se “Kockicama” ZFF-a, a Zagreb Dox i Animafest nametnuli su se kao prestižnija platforma za premijere dokumentaraca i animacije. Tavorenje DHF-a vodstvo je HAVC-a pokušalo presjeći natječajem za nove organizatore na kojem je preklani pobijedila produkcijska kuća Spiritus movens na čelu s producenticom Zdenkom Gold i selektorom Željkom Luketićem. Oni su odustali od dotadašnjeg koncepta smotre i pokušali od DHF-a napraviti bar donekle premijerni festival. Ovogodišnje je izdanje drugo po redu s takvom koncepcijom.
Taj novi smjer ponajbolje se vidi u igranom programu, koji je ove godine sveden na samo sedam filmova u konkurenciji. U natjecateljsku selekciju tako nije uvršten niti jedan film s ovojesenskih (vrlo dobrih) “Kockica” ZFF-a na kojima je viđeno par sjajnih osvježenja. Znači li to da će program biti ekskluzivno premijerni? Ipak ne. Jer dobar dio kratkometražne selekcije DHF-a sastoji se od segmenata omnibusa “Zagrebačke priče 3” koji je već kao dugometražni film prikazan u Puli i Zagrebu. Na ovaj način - dojma smo - selektori su samo uspjeli devalvirati nagradu Dana hrvatskog filma, koja neće doista reprezentirati ono najbolje što se unutar dvanaest mjeseci proizvelo u Hrvatskoj.
Istaknuti animatori
Dok su u igranoj konkurenciji selektori uklonili iz programa sve naslove koji su kao samostalna djela igrali na festivalima u Zagrebu, u dokumentarnom segmentu - međutim - nisu bili takvi čistunci. U konkurenciji je 17 filmova, među kojima ima i onih prikazanih na ZFF-u (“Dum Spiro spero” Pere Kvesića, “Treći” Arsena Oremovića, “Kandidat” Zubera i Pulića...) koji su imali samostalne premijere (“Martinac” Zdravka Mustaća), kao i onih koji su igrali na drugim festivalima (“Ana trg” Jelene Novaković). U ovoj selekciji, film koji očito nedostaje je - pak - “Turizam” Tonća Gaćine, jedan od najzanimljivijih domaćih doksa ove godine, koji je upravo igrao na festivalu Visions de Reel u Francuskoj. Animirani program ima također sedam naslova te donosi nova djela nekih od najistaknutijih domaćih animatora, kao što su Danijel Šuljić (“Stakleni čovjek”), Veljko Popović (“Planemo”), Martina Meštrović (“Petrova šuma”) ili Marko Tadić (“Pokretni elementi”). Zanimljivost tog programa su dva filma stranih autora u hrvatskoj koprodukciji: Bugarke Vesele Dančeve (“Putujuća zemlja”) te Francuza Oliviera Chabaliera (“Vlak”).
Najintrigantnija selektorska odluka svakako je ta da u program ne bude uvršten novi film doajena zagrebačke škole Joška Marušića. Njegov film “Zašto su došli vlakom” angažirani je film protiv abortusa, koji bi za mnoge bio politički kontroverzan, a poetički je prilično šokantan, pa nema sumnje da bi Danima pridodao zrno kontroverze. U konkurenciji za nagrade k tomu igra još i 17 eksperimentalnih te 24 namjenska filma. Među njima je samo šest muzičkih videa, što pokazuje da je taj žanr pamtio u Hrvatskoj bolje dane.
Autorske retrospektive
Što se popratnih programa tiče, najprovokativnija se čini odluka selektora Željka Luketića da pod egidom hrvatskog “Psihotroničkog filma” prikaže mini-retrospektive dvojice domaćih autora treš-estetike, Zvonimira Maycuga i Jakova Sedlara. Program je naslovljen po terminu američkog kritičara Michaela Weldona koji je tim nazivom “krstio” različite kemp i treš filmove koje je oficijelna kritika ignorirala. Kad je selektor DHF-a u hrvatski “psihotronički film” uvrstio Sedlarove filmove iz 90-ih poput “Fergismajniht” ili “Agonije”, nije dakako još znao da će njegovom “psihotroničaru” tek koji tjedan nakon objave programa na premijeri filma o Jasenovcu sjediti pola vlade. Ovako je Weldonov termin - koji podrazumijeva ponajprije društvenu i ideološku marginalnost - u najmanju ruku dobio neumjesnu “ekstenziju”, a festival neočekivanu i nesimpatičnu ideološku primjesu.
No, mimo “psihotroničara” 25. DHF ima još nekoliko popratnih programa koje vrijedi vidjeti. Tako Dani nakon petnaestak godina ponovo donose iscrpan pregled novog slovenskog kratkog filma u izboru Igora Prassela. Tu je i program starih studentskih filmova zagrebačke ADU, među kojima su i prvi naslovi Snježane Tribuson, Darka Rundeka, Ivana Salaja, Branka Schmidta i drugih. Naposljetku, tu su još i dvije autorske retrospektive. Jedna od njih predstavlja relativno zanemarenog kratkometražnog alternativca Dalibora Barića, a druga kanoniziranog klasika i dobitnika Oktavijana za životno djelo, animatora Nedeljka Dragića.