Posljednjeg dana natjecateljskog programa u Puli je prikazan i dosad najbolji premijerni naslov nacionalne dugometražne konkurencije.
Riječ je o filmu koji neke jače godine s moćnijom konkurencijom možda i ne bi iskakao kao favorit. No, na ovogodišnjoj prilično mršavoj Puli nameće se kao jedan od dva ili tri pretendenta za nagrade. Riječ je o filmu “Mali” redatelja Antonija Nuića.
Antonio Nuić prvi je put na sebe skrenuo pozornost u Puli 2004., kad je u Puli prikazan navijački omnibus “Seks, piće i krvoproliće” u kojem je daleko najupečatljiviji bio njegov, treći segment, priča o skupini tada 20-godišnjih BBB-a. Petnaest godina poslije u svom se četvrtom dugometražnom filmu Nuić vraća likovima iz 2004. i prikazuje gdje su završili na pragu četrdesete godine. Jedan (Rakan Rushaidat) prodaje automobile, drugi (Hrvoje Kečkeš) radi u gradskom parkingu, treći (Bojan Navojec) se sasvim smirio, a glavni lik (Franjo Dijak) prošao je svašta.
Zanimljiva ideja
Zbog dilanja je bio četiri godine u zatvoru, a kad se vratio s robije preuzeo je skrb nad sinom (Vito Dijak), jer mu je mati u bolnici na samrti. Franjo je - međutim - svjestan da će mu kao bivšem kriminalcu punac i punica osporiti skrbništvo nad sinom, i to vjerojatno s uspjehom. Dok mu je žena još na bolničkom odjelu, Franjo skuplja staru ekipu i organizira proslavu četrdesetog rođendana u vikendici na selu. Uz staru ekipu na proslavi je i sin Mali, ali i misteriozni policajac (Živko Anočić). Tek s vremenom postane jasno da je tulum sredovječnih propaliteta zapravo krinka za smišljenu operaciju.
Ideja “Malog” nije nezanimljiva. Dramaturški štos filma je u tome što glavnog junaka isprva predstavlja kao obraćenika i očajnog roditelja koji se bori za novi početak, da bi s vremenom shvatili kako su otac i sin manje žrtve, a prije iver i klada, dva domišljata zloćudna mastermajnda. Taj čudni buddy - budddy oca i maloljetnog sina još je ojačan time što su Dijak stariji i mlađi stvarno otac i sin, poprilično sliče, a sin Vito i dobro minimalistički glumi.
Logička neuvjerljivost
Nuić se - međutim - i u dosadašnjim filmovima mučio sa scenarističkom razradom elaboriranih zapleta, pa je i ovaj put tako. “Malom” je sasvim sigurno trebalo još scenarističkog brušenja, neki dijelovi su logički neuvjerljivi ili žanrovski nerazrađeni, tako da film puno bolje funkcionira dok se bavi suodnosom likova nego kad treba izložiti zaplet. Unatoč tim slabostima, “Mali” je na ovogodišnjoj otužnoj Puli u užem krugu favorita za nagrade.
Osim “Malog”, završni dio nacionalne konkurencije donio je i omnibus “Duboki rezovi” koji se sastoji od tri kratka filma posvećena nasilju nad djecom i nasilju koje počine djeca. Omnibus je producirala producentica Dijana Mlađenović, a redatelji segmenata su Dubravka Turić, Filip Mojzeš i Filip Peruzović. Daleko najpoznatiji, ali i najbolji od tri filma omnibusa je prvi, u režiji Dubravke Turić. Riječ je o filmu “Trešnje” nastalom prema pripovijetci “Pederi” Olje Savićević Ivančević, filmu koji je još lani kao samostalan rad igrao u popratnom programu Cannesa.
Smješten u Dalmatinsku zagoru, ovaj film fine, sporogoreće atmosfere iz perspektive mlađeg brata prati misteriozni nestanak starijeg, te njegova najboljeg prijatelja. Drugi segment “Smrt bijela kost” Filipa Mojzeša je pomalo hanekeovska priča o paru buržuja koji zataškava to što su im kćeri u igri pokušale ubiti susjeda. Treći segment “Predmeti koji tonu” nastao je po priči Romana Simića, a bavi se ocem koji sumnja da mu odraslu kćer tuče muž.
Drugi segment filma je pristojan, ali neizuzetan, treći neizuzetan više nego pristojan, no sva tri bi sama po sebi mogli proći kao korektni kratki filmovi. Problem je što ta tri filma nikad ne srastu u omnibus: nema nikakvih križanja, nema dramaturškog uokvirivanja, nema tonske podudarnosti, a osjećaj da ne gledate doista jedinstven film podvlači i to što prvi (najbolji) segment jedini ima naratora.
Osrednje premijere
Tim dvama filmovima u petak je tako završio natjecateljski dugometražni program Pule - program koji se, bojimo se,pretvorio u ozbiljan fijasko. Premijerni filmovi su mahom bili osrednji ili slabi. Tvrdoglavim inzistiranjem da u prvom terminu arene igraju samo premijere, direkcija je najbolje pulske termine dala poluamaterskim djelima. To je za posljedicu imalo očekivano osipanje publike - publike koju se Pula godinama trudila vratiti te zadnjih godina u tome uvelike uspjela.
Tomu još treba dodati odsustvo autora i ekipa koje se u par navrata nisu pojavili na vlastitim premijerama, što je u nekim trenucima mirisalo na neproglašeni bojkot. Kad se to još začini nogometom i nevoljama s kišom, ovogodišnja Pula zaista nije bila iskustvo kakvo želimo ponoviti.