Gost ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala američki je znanstvenik Thomas Keenan koji je u Zagrebu predstavio svoju knjigu “Mengeleova lubanja - začeci forenzičke estetike”, napisanu u suradnji s arhitektom Eyalom Weizmanom. Po struci teoretičar književnosti i profesor na Bard koledžu, Keenan se za problematiku ljudskih prava zainteresirao proučavajući medije.
Iskapanja u Argentini
- Moj interes za medije koincidirao je u ranim 90-ima s početkom rata u Jugoslaviji. Kada sam na televiziji gledao što se događa, o tome se razgovaralo u kontekstu ljudskih prava, i to me uvuklo sve više u kritičko istraživanje.
• Čime se bavi vaša knjiga “Mengeleova lubanja” i kakva je njezina poveznica s ljudskim pravima?
- Postojale su tri faze u konstrukciji dokaza za međunarodni kazneni sud: prva faza bili su Nürnberški procesi, gdje su dokazi protiv pripadnika nacističkog režima prvenstveno bili u obliku dokumenata, druga faza bila je suđenje Eichmannu u Jeruzalemu, gdje su primarni dokazi bila svjedočanstva preživjelih, znanstvenici su to nazvali “erom svjedoka”, a u trećoj fazi došlo je do priznavanja fizičkih dokaza, primarno kostiju i ljudskih ostataka, što je počelo iskapanjem masovnih grobnica u Argentini nakon vojne hunte 1984. godine.
U knjizi se bavimo upravo ovom, trećom fazom, koja predstavlja začetke forenzičke estetike. Naš argument je da nijedan dokaz ne govori sam za sebe, bio to dokument, svjedok, ljudska kost, ili komad metka; dokaz se predstavlja na sudu ili na forumu i oko njega se odvija rasprava. Glavni argument knjige je da je jedna dimenzija uspješnog tužbenog zahtjeva estetika, u smislu da prezentirani objekt ima oblik, bilo da je riječ o narativnom ili vizualnom obliku, i dio njegove vještine uvjeravanja dolazi od tog oblika.
Slučaj koji istražujemo u knjizi je identifikacija tijela ratnog zločinca Mengelea, koji je bio identificiran kroz vrlo kompliciran forenzički proces 1985. godine, a odlučujući trenutak u identifikaciji došao je vizualno: Mengeleova lubanja bila je uspoređena s njegovim sačuvanim fotografijama, što je tih godina bila vrlo napredna tehnologija. U tom su trenutku znanstvenici prestali biti znanstvenici i složili su se da ih je slika uvjerila da su kosti doista Mengeleove.
• Kako biste definirali termin forenzička estetika?
- Naš argument je da forenzika nije samo znanost, prije svega kada se testira ispred suda, kao dio nekog političkog procesa... Estetiku koristimo u smislu pojave objekta pred osjetilima i činjenici da se on pojavljuje oblikovan. Upravo to oblikovanje ono je što zovemo estetika: možda je to malo proizvoljna upotreba termina, ali smatramo da se treba uzeti u obzir, posebno u slučajevima kao što su suđenja za ratne zločine.
Javna debata
Originalno značenje riječi forenzika je debatiranje u javnom forumu i nastojimo ponovno uspostaviti to njeno ranije značenje. U tom smislu, oko svakog zanimljivog objekta može se okupiti forum i razviti debata. Smatramo da je to podcijenjeno u suvremenom shvaćanju forenzike.
• Čime se trenutno bavite?
- Zajedno s kolegom Weizmanom nadzirem grupu studenata koji istražuju prelazak libijskih migranata preko Mediterana, koristeći pritom forenzičku oceanologiju, što uključuje i jako puno rada sa satelitskim slikama i radarima kojima pokušavaju rekonstruirati puteve koje su migranti koristili kada su bježali iz Libije tijekom NATO-vog rata protiv Gadafija. Na tom putu imigrantski brodovi susreli su NATO-ve ratne brodove i ima dokaza da ih nisu htjeli spasiti, odnosno da su ih žrtvovali.