Početkom četrdesetih godina talijanski pisac Dino Buzzati objavio je roman koji će u idućim desetljećima postati klasik magičnog realizma. Roman - kojemu je naslov “Tatarska pustinja” - zbiva se u pograničnoj utvrdi neimenovanog carstva, u pustinji na granici s barbarima. Roman prati vojnika i oficire koji u loše održavanoj, derutnoj tvrđavi iščekuju godinama, desetljećima barbare koji se ne pojavljuju te početak rata koji se stalno odgađa. Dok iščekuju, oko njih su ruševine, pijesak i praznina.
Usred pustinje
Vjerojatno nisam jedini kojemu je slika “Tatarske pustinje” pala na pamet kad je gledao izraelski film “Foxtrot” režisera Samuela Maoza. Taj film - koji će zagrebačka publika premijerno moći vidjeti ovog ponedjeljka na ZFF-u - u svom središtu ima motiv koji tako neodoljivo podsjeća na Buzzatija. Usred pustinje, u praznoj i vjetrovitoj nigdini, skupina izraelskih vojnika čuva granični prijelaz. Prijelaz se sastoji od rampe i metalnog kontejnera, kontejnera išaranog erotskim slikarijama, punog starudije, u kojem vojnici spavaju. Makadamskom cestom rijetko, ali zbilja rijetko naiđe auto. U autu su arapski “barbari” koje graničari pretresaju dok ih ovi buše prezrivim pogledom kojim potlačeni promatra tlačitelje. Automobili - međutim - prolaze rijetko. Sve ostalo vrijeme vojnici lude od dosade čuvajući točku koja ima svoje šifrirano ime: Foxtrot.
Granični čekpoint Foxtrot središnji je i naslovni motiv filma izraelskog režisera Samuela Maoza koji će u ponedjeljak biti prikazan u natjecateljskom programu Zagreb film festivala. Ove sezone glavni program ZFF-a sadrži niz zaista vrlo dobrih filmova. Filmski kritičar mogao bi zagrebačkoj publici preporučiti “Skrbnika”, izvrsnu minimalističku trilersku dramu francuskog režisera Xaviera Legranda. Pažnje je vrijedna i “Božja zemlja”, ruralna gej drama Britanca Francisa Leeja koja stiže s nagradom za režiju sa Sundancea. Moj osobni favorit u konkurenciji je čudesno suptilni film “Sezona lova” Argentinke Natalije Garagiole. Pa ipak, ako postoji u glavnom programu ZFF-a naslov koji se očito izdvaja kao udarni adut festivala, onda je to po svemu sudeći ipak izraelski “Foxtrot”. Ova mozaička drama u tri poglavlja premijerno je prikazana u rujnu na venecijanskoj Mostri. Nakon premijere zapadna mainstream-kritika Maozov je film zasula takvom lavinom pohvala koja se rijetko viđa posljednjih godina.
Film je nagrađen drugom festivalskom nagradom - Srebrnim lavom te još nizom manjih festivalskih priznanja. Koji tjedan potom Maozov je film pomeo izraelske nacionalne filmske nagrade Ophir, osvojivši ih osam, uključujući one za najbolji film, režiju i obje glavne uloge. To se - međutim - ponekom i nije svidjelo, a u te “poneke” je spadala i izraelska ministrica kulture Miri Regev. Netanyahuova ministrica - inače brigadna generalica izraelske vojske i bivša glasnogovornica Generalštaba - osudila je i film i dodjelu nagrada rekavši da “je film ‘Foxtrot’ rezultat samobičevanja te da aktivno sudjeluje u antiizraelskom narativu”.
Regev je, ujedno, režisera Maoza optužila za laž jer je u film uvrstio politički papreni, a nama na ovim prostorima poznati motiv. Nakon što su na točki Foxtrot zabunom pobili palestinske civile, izraelski vojnici organiziraju prikrivanje te tijela i automobil bagerom zatrpaju pod zemlju da ne budu nikad nađeni te da ne bukne afera.
U kupoli tenka
Autor “Foxtrota” Samuel Maoz i svjetskoj je i hrvatskoj kino-publici poznat, premda mu se dugometražna karijera sastoji od samo dva filma. Maoz je imao sudbinu sličnu mnogim izraelskim mladima. Imao je samo 20 godina kad je kao mobilizirani vojnik u tenku sudjelovao u izraelskoj vojnoj operaciji u Libanonu 1982. Nakon razvojačenja radio je na rubovima filmske industrije, uglavnom kao dokumentarist i montažer. Godine 2009. je kao zakasnjeli 45-godišnji debitant dobio priliku režirati svoj prvi igrani film “Lebanon” - neobičnu, konceptualnu ratnu dramu s očitim autobiografskim korijenima.
Čitav film “Lebanon” zbivao se u kupoli tenka, a svijet izvan tenka i publika i likovi filma gledaju samo kroz uski tenkovski vizir. Što zbog žestokog prikaza rata, što zbog režijski zahtjevnog korištenja klaustrofobičnog prostora, film se pretvorio u kuriozitetni hit. Godine 2009. neočekivano je u Veneciji osvojio Zlatnog lava, a iste je godine prikazan i u Hrvatskoj.
Gotovo desetljeće je trebalo sada 55-godišnjem Maozu da snimi naredni, drugi film. Taj film je sad pred nama. U njemu se bavi nekim motivima kojima se bavio i u “Lebanonu”: apsurdom rata, licemjerjem militarizma, generacijskim usudom. No, klaustrofobije više nema, kao ni strogog jedinstva vremena mjesta. “Foxtrot” je - upravo suprotno - film mozaičke dramaturgije koji se bavi trima generacijama, a po dramaturgiji podsjeća na filmove poput “Nepoznatog koda” ili “Babela”.
Maozov film počinje “u glavu”. Jednoga dana netko zazvoni na vrata fine, buržujske obitelji Feldman u Tel Avivu. Supruga Daphna (Sara Adler) otvara vrata. Čim pred vratima vidi vojno izaslanstvo, sruši se u nesvijest. Muž arhitekt Michael (Lior Ashkenazi) onaj je kojemu će biti priopćena vijest: njihov sin Jonathan poginuo je u vojnoj službi, na graničnom punktu.
Tijekom prvih 40 minuta filma Maoz prati idućih desetak sati u kući Feldmanovih. Ono što gledamo - međutim - prije je mučno groteskno, nego uzvišeno ili sućutno. Majci vojnika patrola odmah injektira unaprijed spremno sredstvo za smirenje. Zaduženi vojnici zauzmu kuću Feldmanovih i preuzmu kontrolu nad svakim segmentom života. Svakih sat vremena ocu Feldmanu daju piti čašu vode. Organiziraju obavještavanje rodbine. Hitro pripremaju pogrebne potankosti. Bez suvišnih pitanja utanače mjesto ukopa (vojno groblje), vrijeme, protokol, povorku.
Ubrzo dolazi i vojni rabin koji je jednako industrijski učinkovit. Sve je unaprijed uređeno. Definirano je čak i odgovarajuće mjesto za pokojnikovu najdražu pjesmu ili citat. Nad svojom najvećom žalošću, te nad trenutkom svoje najdublje tronutosti, Feldmanovi nemaju ama ni najmanju kontrolu - u svom su žalovanju potpuni taoci državne procedure. Kad otac Feldman zatraži da vidi sinovo tijelo, rabin ga glatko odbije. To nije preporučljivo - eufemizam je koji pritom koristi.
Taj uvodni, najdulji segment završava novim neočekivanim “twistom”: pristiže nova vojna delegacija i Feldmanovima priopći da je sve to skupa zabuna: poginuo je sasvim drugi Jonathan Feldman, koji nije njihov sin. Otac pobjesni, traži od vojske da mu smjesta dovede sina, za kojeg ne zna gdje je, osim što zna da je “negdje na sjeveru”.
Tada slijedi drugi dio, koji se zbiva “negdje na sjeveru”, na čekpointu Foxtrot. Tamo vojnici ubijaju vrijeme i lude od dosade. Zabavljaju se obrocima iz konzerve, muzikom, plešu s puškom. Sve do trenutka koji donosi odsudni obrat. Dok na čekpointu pregledavaju dokumente skupini mladih Arapa koji idu na svadbu, jednoj od djevojaka ispadne iz auta kantica pića. Jedan od vojnika vikne “granata”, a sin Feldmanovih, Jonathan, mitraljeskim rafalom posmiče putnike u automobilu. Tada slijedi dio filma koji je tako razbjesnio brigadnu generalicu Regev.
S jednakom učinkovitošću s kojom su organizirale ukop živog Feldmana, vojne vlasti organiziraju i ukop njegovih žrtava. U akciji koja sablasno nalikuje Srebrenici ili Dubini Dva, izraelske službe labudicom dovoze bager, on iskopa duboki rov, pa u njega zatrpa i auto i putnike. Jonathan Feldman - shrvan grizodušjem - sve to crta. Posljednji crtež u njegovoj teci je crtež bagera koji kranom podiže putnički auto.
U trećem dijelu Maoz nas ponovo vraća u kuću Feldmanovih, nekoliko dana poslije. U međuvremenu se dogodio još jedan zbunjujući obrat koji vam nećemo odati, a gledatelj ga dozna u zadnjoj sceni filma. Ocu Feldmanu - među ostalim - u ruke padne zagonetni crtež iz bilježnice njegova sina: bager koji podiže auto. On ga vješa na kredencu, nemajući pojma što crtež znači.
Politika se vrti u krug
Naslov filma “Foxtrot” naziv je kontrolne točke na kojoj se polovica filma odvija. Ujedno je foxtrot i naziv američkog, jazzom inspiriranog plesa koji se raširio u periodu uoči i nakon Prvoga svjetskog rata. U jednoj od scena filma Jonathanov suborac s kontrolnog punkta demonstrira vojnicima plesni korak foxtrota. Plešući s puškom, on se ljulja lijevo i desno, naprijed i natrag, tumačeći im kako onaj tko pleše foxtrot na koncu stigne natrag na točku od koje je krenuo. Naslov ne može biti očitija metafora: izraelska i bliskoistočna politika od ‘48. plešu isti ples u krugu, vraćajući se uvijek na isto mjesto u ciklusima nasilja.
Ta metafora ovako izložena može se doimati nefilmskom i knjiškom. No, “Foxtrot” nipošto nije takav film. Riječ je o filmu koji je u čisto stilskom smislu užitak, primjeru elegantnog vizualnog stila i hladne, rigorozne kontrole. Maoz u filmu čačka po motivima koji lako mogu skliznuti u patos, melodramatično, politički prvoloptaški korektno. Maoz - međutim - film zna zasoliti pravom crtom karikaturalne stilizacije, hladne distance i jetke skepse, tako da te opasnosti nema. U nekim trenucima, dok gledate “Foxtrot”, na pamet će vam pasti jedan drugi veliki majstor ledene, intelektualne analize - a to je Stanley Kubrick. Kao i Kubrick, i Maoz na likove gleda kao na mrave u terariju, jadne individue koje vjeruju pogrešno da nad bitnim stvarima u životu imaju kontrolu, premda nisu ništa drugo nego lutke koje plešu po zadanim koracima, figure u rukama sarkastične sudbine i cinične države.