ČEMU SE SMIJEMO

Gdje je nestao hrvatski humor: 'POZORIŠTE U KUĆI' zadalo mu je udarac od kojeg se nikada nije oporavio. ŽIKINA DINASTIJA pomela je sve

Prošlog tjedna otkazao mi je vodokotlić u WC-u i putem interneta potražio sam vodoinstalatera. Stigao je neočekivano brzo i dok je otklanjao kvar, znajući čime se bavim, zamolio me za preporuku što da ode pogledati u kino. Nisam se mogao sjetiti ničeg drugog, pa sam mu sugerirao srpsku komediju “Parada”. Očito sam pogodio njegov ukus, jer se odmah nadovezao: “Ah, da, Srbi. Oni imaju smisla za humor.”

Nije to prvi put da sam čuo tu tezu. U prvoj polovici šezdesetih Televizija Beograd doslovno je praznila ulice diljem Jugoslavije kada su se na programu našle njezine humoristične serije “Servisna stanica” i “Ogledalo građanina Pokornog”. Njihov autor bio je Radivoje Lola Đukić, odgovoran za fenomenalno uspješne karijere Mije Aleksića i Miodraga Petrovića Čkalje, koji nije puno mudrovao kada je u pitanju dobitna formula: nakrcavao je svoje fabule likovima lukavaca i tupavaca, tu i tamo se ohrabrio na malo satire na račun socijalizma, ali se čvrsto držao urbanih standarda, znajući da je gro njegove publike u velikim gradovima. Već tada je bilo jasno: Srbi su kraljevi humora, pa nisu bez vraga imali u svojoj riznici i Branislava Nušića.

Reakcija iz Zagreba

Kako je Televizija Zagreb na to reagirala? Krajnje pogrešno. Umjesto da na prvu liniju fronte borbe s Beograđanima potjeraju Nelu Eržišnik, Bracu Reissa i Vikija Glowatzkog, zvijezde humorističke radioemisije “Porodica Veselić” (urednicima dramske redakcije to se valjda činilo suviše prizemnim), oni su pozvali u pomoć Fadila Hadžića. Naš najpopularniji komediograf punio je kazališta “od Vardara do Triglava”, ali bi se kao humorist potpuno zakočio u susretu s filmom i televizijom. Za Televiziju Zagreb napisao je seriju “Sedma sila” smještenu u milje koji je dobro poznavao - novinarski - ali koji je malo kome smiješan: više puta odlagana, serija je napokon prikazana 1966. i složno pokopana kako od srpske tako i od hrvatske publike.

Srbi su, međutim, već bili u drugoj brzini. Beogradski humorist Siniša Pavić (rođen 1933. u Sinju) uoči svog četrdesetog rođendana mogao se pohvaliti da je otvorio potpuno novo poglavlje na jugoslavenskim malim ekranima: napisao je prvi sitcom”Pozorište u kući”. Izrazito urbana, sa stalnom postavom likova i humorom koji je bio neusporedivo podigraniji u odnosu na onaj Radivoja Lole Đukića, serija je predstavljala moderan televizijski proizvod, kakav je već desetljećima njegovala američka televizija, a koji će u nas zaživjeti kako spada tek tijekom prošlog desetljeća.

Hrvatski se humor nikad nije oporavio od udarca koji mu je dalo “Pozorište u kući”: uz časni izuzetak “Gruntovčana”, koji naprosto nadilaze televizijske standarde, te otegotnu okolnost da je veliki potencijalni hit “Prosjaci i sinovi” bunkeriran na 12 godina, zbog politički problematičnih reputacija Antuna Vrdoljaka i Ivana Raosa.

Muke malog čovjeka

Godine 1982. spomenuti Siniša Pavić napisao je scenarij za komediju “Tesna koža” u kojoj glavni junak ima samo jedan problem - kako da ujutro uđe u WC kraj svoje brojne obitelji i podstanara.

Bila je to svojevrsna satira na muke “malog čovjeka” u tadašnjoj Jugoslaviji, no o nekakvoj suptilnosti tu nije bilo govora: kada se za to ukazala prilika, na ekranu se pojavila Lepa Brena, utegnuta u “vruće hlačice”, i zapjevala “Mile voli disko disko, a ja kolo šumadisko”, mlađu publiku mamilo se pjesmama Riblje čorbe, a bili su očiti i prvi stidljivi pokušaju marketinške strategije zvane “product placement”.

Ponuditi takav projekt srpskom filmskom fondu, koji je ipak kako-tako pazio na razinu scenarija, činilo se besmislenim, pa je film financiran uz potporu kinomreže i sponzora. Rezultat? Film je samo u Srbiji vidjelo milijun i 200 tisuća gledatelja, više od “Bitke na Neretvi”, a u Hrvatskoj još pola milijuna.

Prizemni humor

“Tesna koža” bila je izdanak vala komercijalnih srpskih komedija koji je započeo već krajem sedamdesetih, ali se zahuktao tek sljedećeg desetljeća: neke su od njih bile na solidnoj razini, poput serijala “Rad na određeno vreme”, napravljenog u koprodukciji s hrvatskim partnerima, no većina ih je bila čisto eksploatacijska.

U njima se njegovala prizemna vrsta humora, u kojem su stariji muškarci čeznuli za mlađim seksi curama (“Žikina dinastija”), promovirala se homofobija (“Ćao inspektore”) te uživalo u vrijeđanju i ponižavanju, što je pak najlakši način da se u kinu ili pred malim ekranom izazove smijeh.

Da ne bi bilo zabune, istom se taktikom služe i mnoge američke komedije (“zahodski” humor u filmu “Glup i gluplji” puno je radikalniji od onoga iz “Tesne kože”), no razlika je i finesama i idejama, kojih u njihovim srpskim pandanima nema u prevelikoj mjeri.

Humor ‘na razini’

Srpski eksploatacijski film zamro je u miloševićevskoj Srbiji zbog općeg osiromašivanja čitave zemlje, no sad nam se - zahvaljujući RTL-u - vratio kao podsjetnik iz prošlosti i opet oživio nekadašnje rasprave kako Hrvati nemaju smisla za humor. Je li zbilja tako? Naši scenaristi zbilja nemaju previše dara kada je u pitanju humor “bez zaštitne mreže”, no u maloj sredini, u kojoj tražite financiranje od države i televizije, drukčije i ne može biti: humor mora biti na razini, a razina je smrtni neprijatelj smijeha bez zadrške.

Povrh svega, naši filmski fondovi kao da ne vole komedije, u protekla dva desetljeća proizvedena su samo tri takva megahita (“Kako je počeo rat na mom otoku”, “Što je muškarac bez brkova” i “Maršal”), a HRT je iz čista mira nedavno prestao proizvoditi svoju najbolju humorističku seriju “Odmori se, zaslužio si” - i to u trenutku kada je uživala iznimnu gledanost.

Ozračje za humor u Hrvatskoj nije osobito inspirativno, pa ne čudi što u kinima svi hrle na “Paradu”, a na televiziji zure u “Žikinu dinastiju”.

Izdvajamo