OŠTRI PREDMETI

HBO POČINJE S EMITIRANJEM JEDNE OD NAJMOĆNIJIH SERIJA DESETLJEĆA Uron u močvarni svijet južnjačke jezovitosti

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 07.07.2018. u 16:44

  • Serija snimljena na temelju hit romana Gillian Flynn nije laka roba. Riječ je o seriji koja - ukratko - zahtijeva i minucioznu pozornost, i strpljenje, ali i čvrst želudac za mrak “southern gothica”

    Godine 2006. u američkim se knjižarama pojavio jedan od desetaka novonapisanih krimića koji svake sezone zapljusnu anglosaksonske knjižare i novinske kioske. Autorica te knjige bila je posve nepoznata 35-godišnja debitantica tako američkog prezimena, ali i američkog izgleda. Autorica knjige je, poput mnogih američkih pisaca, do tada bila novinar. Pisala je za filmski tjednik Entertainment Weekly i pratila televiziju. Zvala se Gillian Flynn, a njen se roman zvao “Sharp Objects” (Oštri predmeti).

    Izgledalo je, ukratko, da je književno tržište dobilo još jedan od žanrovskih romana na špiritijeru, knjigu nastalu po formulaičnom kalupu spretnog zanata nadahnutog filmom. Ali, krivo. Svi oni koji su te 2006. pročitali knjigu otkrili su da su i Gillian Flynn i “Sharp Objects” nešto mnogo više. Pred čitateljima se otvorio novi književni glas, glas koji pripada mračnoj, jezivoj tradiciji žanrovske književnosti, koji se nastavlja na velikane i velikanke poput Patricije Highsmith. Romani Gillian Flynn bili su “žanrovski” - žanrovski po tome što su se u njima mogli raspoznati slobodno prerađivani tragovi detekcije i trilera. Ono što je u njima, međutim, prevladavalo jest osjećanje gotske jeze, vještina autorice da piše o ekstremnom zlu, te da to zlo smješta u male, klaustrofobične i ljepljive sredine američkog juga i Srednjeg Zapada.

     

    Po karakterologiji i ikonografiji Flynn je - ukratko - više nalikovala svjetovima Flannery O’Connor ili Cormaca Mc Carthyja nego kriminalističkog romana. Istodobno, Gillian Flynn imala je nešto što je kod pisaca njezine generacije od Kalifornije do Zagreba postala norma. Njezine knjige bile su sociološki točne. One su se bavile jasnim, klasno i ekonomski uzemljenim svjetovima u kojima zlodjelo uvijek ima veze s bankovnim računima, hipotekom, propalom žetvom ili otkazom u firmi.

    “Sharp Objects” odmah je postao i kritički i komercijalni hit. Ne sasvim mlada debitantica, dobila je najuglednije cehovske nagrade za krimić, a sličan uspjeh doživjela su i njezina dva naredna romana “Dark Places” (Tamna mjesta, 2009) i “Gone Girl” (Nestala, 2012).

    Flynn je unatoč mraku koji isijava s njenih knjiga postala i prodavani i kultni pisac. K tomu, Flynn je pisac koji piše knjige kakve se mogu ekranizirati. Doda li se tomu da je sama Flynn bivša filmska novinarka i osoba koja očito razumije audiovizualni biznis, bilo je za očekivati da će njene knjige brzo dobiti reprezentativne i uspješne ekranizacije. Začudo - to se dogodilo samo s posljednjom, “Nestalom” (“Gone Girl”). Nju je ekranizirao David Fincher s Benom Affleckom i Rosamund Pike, a ekranizirao ju je filološki točno, vjerno i nenametljivo. Flynničin srednji roman “Dark Places” doživio je - nažalost - prilično lošu ekranizaciju francuskog režisera Gillesa Paquet Brennera, film u kojem je pošlo nakrivo sve što je moglo poći, a rđavo nasađenom projektu nije pomogla ni obično izuzetna Charlize Theron.

     

    Dragulj u kruni

    Prvi, vjerojatno najbolji, a sigurno najtipičniji Flynničin roman - “Oštri predmeti” - ostao je, međutim, neekraniziran. Taj roman bio je duže vrijeme “tamni objekt” filmskog biznisa, puno se spekuliralo o adaptaciji, a još 2009. pokušala ga je ekranizirati izvanredna Britanka Andrea Arnold (“Akvarij”). Možda ponukana i fijaskom “Tamnih mjesta”, Flynn je prikočila i bila oprezna kome će dati svoj dragulj u kruni. Na koncu, prilika za ekranizaciju nije pripala filmskoj, nego TV industriji. Pripala je HBO-u, instituciji koja je posljednjih nekoliko godina stekla kultni status ne samo kontinuiranim serijama, nego i mini serijama po dobrim romanima, od Jamesa M. Caina (“Mildred Pierce”) do Elisabeth Stout (“Olive Kitteridge”). TV je - uostalom - danas bolja no što je film, a mini serija se pokazala kao perfektan format za ekraniziranje romana koji u tom formatu prodišu bez kresanja i pojednostavljivanja.

    “Oštri predmeti” tako su konačno pred nama. Ove nedjelje, na HBO-u će premijerno biti prikazana prva od osam epizoda serije po prvom i sjajnom romanu Gillian Flynn. Riječ je o seriji koju je kao “showrunner” uredila i adaptirala iskusna TV scenaristica Marti Noxon, a režiser serije je kvebečki Kanađanin Jean Marc Valee, izvrsni redatelj koji je za HBO već snimio jako dobru mini seriju s književnim podrijetlom - “Velike male laži” po romanu Australke Liane Moriarty, s Nicole Kidman u glavnoj ulozi. Sama Flynn nije u ekranizaciji svog romana uzela posao showrunnera, ali je u scenarističkom timu, i potpisuje kao scenarist tri od osam epizoda.

     

    Briljantan scenarij

    Junakinja “Oštrih predmeta” je Camille Preaker (Amy Adams), novinarka lista iz Saint Louisa. Jednog dana, Camillin pokroviteljski urednik zove junakinju u ured i počinje je ispitivati o njenom rodnom gradu - mjestašcu Wind Gap u Missouriju. Potom joj otkrije svoje planove. U Wind Gapu se dogodio nestanak tinejdžerke. Šest mjeseci ranije, u Wind Gapu je ubijena školarka, a to ubojstvo još nije razriješeno. Camillin urednik misli da je možda riječ o serijskom ubojici u začetku te Camille šalje da kao “domaća” prenese atmosferu i opipa bilo male zajednice. Problem je u tome što je za “domaću” Camille Wind Gap - noćna mora.

    Njezina obitelj je, naime, najimućnija obitelj u gradiću, a njihovo svinjogojstvo je manje-više i jedini poslodavac. U Wind Gapu joj živi posesivna majka (Patricia Clarkson), žena s kojom junakinja ima odnos put natezanja, sadizama i ne tako sitnog gloženja. Camille Wind Gap pamti po nimalo divnoj prošlosti, koja uključuje jedno srednjoškolsko silovanje te dugu povijest mentalnih problema koje je jedva ukrotila i stavila pod kontrolu. Među njima je i onaj koji seriji i romanu daje naslov. Camille se - naime - samoranjavala: oštrim je predmetima sebi urezivala kožu, koža joj je zemljovid bijesnih, urezanih poruka, a i danas vodi ljubav samo u majici dugih rukava. Sve epizode osmodijelne serije naslov nose po bijesnim, kratkim riječima koje je Camille sebi urezala u kožu: DIRT, FIX, VANISH….

    Kad novinarka stiže u rodni gradić, njeni se demoni probude. Počinje piti. Nakon silnih godina kupuje paket pribadača kojim bode vlastitu nadlakticu. Ubrzo shvatimo da je izvor njene trauma majka, bogata i ocvala “southern belle” koja upošljava pola mjesta, koja je stup zajednice i nimalo ne odobrava što joj kći novinarka kopa po mjesnoj prljavštini. Odnos majke i kćeri pun je sitnih, sadističkih igara koje Noxon i Vallee briljantno scenaristički razigravaju. U sceni pogrebne ceremonije, Camille vodi bilješke, a majka joj iz čista mira iz ruke iščupa olovku. U jednoj od najjezivijih scena, otme joj njezinu robu iz svlačionice trgovine odjeće, kako bi je natjerala da odjene “doličnu” ženstvenu haljinu. Majka - naime - zna da se Camille neće pred ljudima pojaviti polugola, puna ožiljaka.

    Uz majku, tu su i drugi likovi. Camillin očuh je blagi, ali kukavički dekadent, bogati neradnik koji po sav dan sluša francuske šansonijere. Tu je Camillina mlađa polusestra (Elize Scanlan), koja pred majkom uspješno igra ulogu južnjačke dolične dame, ali se ispod toga krije raskalašeni svijet srednjoškolskog drogiranja, seksa i alkohola. Istragu vodi lokalni policajac (Matt Craven), južnjački mačo koji je ushićen gospodstvom Camilline mame, a za Camille drži da je “trula jabuka s dobrog stabla”. No, tu je i istražitelj iz Kansas Cityja Willis (Chris Messina), koji za razliku od šerifa, drži da je počinitelj mještanin, a zajednica ga izolira kao autsajdera i uljeza. Willis treba Camille kao osobu koja će mu “otključati” nepronični Wind Gap, a Camille treba Willisa kao novinarski izvor. Povežu se, a to ih u očima mještana čini još omraženijima.

    Sve se to događa u preciznom socijalnom okružju malomišćanskog Juga koji Vallee prikazuje jezivim. Klasne su razlike enormne, a serija se jednako meritorno kreće po ambijentu osiromašenih rednecka, kao i po dokonom svijetu južnjačke aristokracije, koja u staromodnim opravama na verandama pije koktele. Wind Gapu je duboko usađeno nepovjerenje prema vanjskom svijetu, poštivanje okoštalih rituala i južnjačke grandece. U jednoj od epizoda, pratimo čitav mali “Dixieland Bleiburg”. Riječ je o blagdanu zvanom “Millie Calhoun Day”, u kojem Wind Gap slavi mještanku koju su vojnici Sjevera silovali jer je pomagala južnjačke borce. Tu ideološku i klasnu šikaru Vallee sjajno dočarava i vizualnim sredstvima. Njegov Wind Gap je zapušteno, ljepljivo i vruće mjesto, u kojem se sudaraju raskošne južnjačke vile i stravične pojate, te u kojem stalno vidimo relikte nečeg bivšeg: izblijedjele murale, firme bivših dućana, ostatke neke bivše veličine i imperijalne samouvjerenosti.

    Dramaturški, osam epizoda “Sharp Objects” u osnovi prati dvije istrage. Jedna je od njih klasični policijski whodunnit, potraga prvo za nestalom curom, a potom i za pretpostavljenim dvostrukim ubojicom. Gledatelje odmah treba pripremiti da “Sharp Objects” nisu klasični policijski procedural, kako će sami likovi policajaca malo zapravo raditi svoj posao, te da se u tom ortodoksno žanrovskom smjeru serija pomakne tek u trećoj trećini. Druga i važnija “istraga” tiče se Camilline povijesti te povijesti njezine obitelji, a upravo ona donese i najžešći, šokantni obrat u 7. epizodi serije.

    Slažući puzzle Camilline prošlosti, Noxon i Valee koriste se tehnikom koja će bolje poznavatelje domaćeg filma podsjetiti na struju svijesti iz Mimičina “Prometeja s otoka Viševice”. I Mimičin se film - kao i roman Flynnove - bavi osobom iz grada koja se nakon dugih godina vraća u rodno mjesto iz kojeg vuče traumu. Pritom i Mimica i Valee koriste slične postupke. Kad se Camille pojavi u Wind Gapu, zapljuskuju nas asocijativni niz bljeskova, slika i vizualnih asocijacija koje gledatelj isprva ne može dešifrirati. Kako film ide, ta asocijativna bujica kapi krvi, zmija, koliba, slama, kukaca i viljuški na stolnjaku slaže se u koherentnu sliku duboke traume.

     

    Mnogostruka nagrada

    Za razliku od kino-filma, mini serija dopušta romanima da dišu bez reduciranja i naguravanja, ali - također - i da prošire i nadograde izvorni materijal. Takav je slučaj i s “Sharp Objects”, koji neće biti dosadni ni onim gledateljima koji su čitali knjigu. Noxon i Vallee su, naime, iskoristili komoditet osmosatnog trajanja i raširili izvornik. Dok je roman bio čvrsto zakucan u Camille kao lik i pripovijedao samo iz njene perspektive, serija otvara samostalni prostor nizu pobočnih likova, koji od rubnih epizodista postaju punokrvne, zanimljive figure.

    To vrijedi kako za junakinjina očuha, mjesnog šerifa, tako i za niz likova lokalnih buržujki, majčinih prijateljica. Takvo panoramsko širenje, međutim, ne ide nauštrb glavne junakinje, koja je i u seriji potresno lomna, i izvanredno je uvjerljivo. Amy Adams tumači s Camille sa smjesom krhkosti i snage, potpune urušenosti i nepoderive žilavosti, seksepila i otrcanosti. Riječ je - bez sumnje - o ulozi koja će obilježiti karijeru ove vrsne glumice.

    “Sharp Objects” nisu laka roba. Premda po atmosferi sliči na “True Detective”, serija za Gillian Flynn nema čvrstu žanrovsku arhitektoniku Pizzolatove i Fukunagine. Premda je po zagušljivom ambijentu ženske buržoazije nalik “Big Little Lies”, ova je serija kudikamo mračnija, jezivija i morbidnija. Riječ je o seriji koja - ukratko - zahtijeva i minucioznu pozornost, i strpljenje, ali i čvrst želudac za mrak “southern gothica”. Onaj tko se odvaži uroniti u taj ljepljivi, močvarni svijet južnjačke jeze, bit će - međutim - mnogostruko nagrađen. Bit će nagrađen jednom od najmračnijih i najmoćnijih TV serija desetljeća.

    Izdvajamo