Kako bi izgledali moji umirovljenički dani iz snova? Kao druženje sa starima i mladima. S mojom generacijom da se prepiremo oko prošlosti, s mladima da doznam kako se brzo svijet mijenja - kaže Goran Milić (71), koji na tu i takvu mirovinu ipak i ne pomišlja. Umjesto toga televizijska legenda trenutačno snima dokumentarni serijal “Tada i sada”, koji će se ove jeseni prikazivati na HRT-u i Al Jazeeri Balkans, koja je i većinski koproducent serije.
- Već godinu i pol razmišljam o takvom serijalu. Prvi će biti o Hrvatskoj, a sljedeći o Bosni i Hercegovini - kaže Milić kojeg ćemo uskoro moći istodobno gledati na dvije televizije.
- HRT će ovu seriju emitirati svakog ponedjeljka na Prvom programu od 21 sat, a početak je predviđen za 20. studenoga. HTV će svoje četiri emisije objavljivati u 52-minutnom formatu, a Al Jazeera će krenuti tri dana kasnije sa 8 polusatnih emisija - objašnjava novinar koji se temeljito pripremao za svoj novi pothvat.
- Mjesec dana sam proveo u arhivi HRT-a, još toliko u sveučilišnoj čitaonici, a snimanje je trajalo 20 dana. Radili smo od 9 sati ujutro do 18-19 sati navečer, bez i jednog slobodnog dana. U serijalu imamo pedesetak sugovornika, a sve smo ih lako dobili. Svi vole uspoređivati prošlost s današnjicom. Inače, sama priprema snimanja u mojoj je glavi trajala jako dugo. Rođen sam u Zagrebu početkom 1946. i dobro pamtim poratne godine, negdje od 1953. Primijetio sam, snimajući seriju, da ljudi uglavnom počinju s usporedbama od 1970-ih, kada su granice već bile otvorene, kada se opskrba poboljšala i kada su svi dobili struju - kaže Milić i nastavlja:
Kad je bolje roditi se
- Zanimljivo je što su u posljednjih stotinjak godina u Zagrebu zapravo ‘preživjele’ samo tri institucije: hotel Esplanade, Pivovara i Posmrtna pripomoć. Posmrtna pripomoć mi je fenomen, jer oni mjesečno ubiru milijun eura članarine u gotovini, a preživjeli su Kraljevinu Jugoslaviju, NDH, jugoslavenske konfiskacije i nacionalizacije, hrvatsku tranziciju, privatizaciju i pretvorbu. Svi su režimi pomišljali posegnuti za tim novcem, ali su se valjda smilovali prema imovini i pravima pokojnika koji su bili članovi-zadrugari - smije se Milić. Je li njemu osobno bilo bolje “tada” ili “sada”?
- Puno mi je draže što mi se sin rodio 1993., nego kao ja 1946. Današnji svijet je veći, prepun mogućnosti. Najbolje je, po meni, rekao za ovu emisiju Mladen Vedriš: ‘Danas je bolje, ali je teže!’ Meni osobno, uz iznimku nekih težih godina i situacija, uvijek je bilo dobro jer nisam prezahtjevan - kaže vitalni 71-godišnjak, koji ima više radnog elana od mnogih novinara koji bi mu mogli biti unuci. Odakle ga crpi?
- Ma, televizija je u principu stresan posao, ali nije naporan. Možete ga raditi do kraja života i što ste stariji, nekako vam lakše ide. Pogledajte Božu Sušeca. Stariji je od mene 23 dana. I može s lakoćom praviti četiri-pet izravnih TV prijenosa u raznim gradovima za tjedan dana - kaže Milić koji je formalni zahtjev za mirovinu podnio prije četiri mjeseca.
- Treba nešto vremena da mi počnu isplaćivati tih 3200 kuna. A dok dobijem doznake iz Srbije, to će još potrajati, valjda ću doživjeti... - nada se novinar koji više ne živi na dvije adrese: sarajevskoj i zagrebačkoj.
Novinar milijunaš?
- Ove godine sam se vratio u Zagreb, ali u Sarajevo putujem kako bih montirao serijal ‘Tada i sada’ i snimio nove epizode o prošlosti i sadašnjosti u BiH. Otprilike će tako biti do Božića - govori Milić koji je mnogim mlađim kolegama novinarski uzor. Laska li mu to?
- Priznajem da mi laska, i to više nego što oni misle. Novinarstvo nije kod nas zanimanje u kojem ćete imati vlast ili biti bogat. Ja ne poznajem nijednog novinara milijunaša, niti nekoga tko odlučuje o sudbini države. Onda ostaje to neko priznanje gledatelja koje sve opravdava, Kada mi netko kaže, kao jučer u Splitu, ‘šjor Gorane, gledao sam jutros vašu emisiju iz Meksika, ajme meni što sam sve naučio’, a taj momak ima 18 godina, lijepo se osjećam - kaže televizijski kralj kraljice novinarstva - reportaže. Koje sastojke mora imati dobra reportaža?
- Postoje dosta dobro razrađena pravila, različita za TV Dnevnik i za nešto dulje forme. Imate početak koji može biti u krupnom planu ili totalu, imate sugovornika, jednog, dvoje, troje, svoj stand up, svoju naraciju koja ne smije biti dulja od 15 sekundi za TV Dnevnik i 30-ak sekundi za širu priču, s tim da na svakih 45 sekundi mora biti pamtljiva rečenica ili slika, eventualno neka grafika, i efektan završetak. Taj kostur od 5-6 elemenata možete pretumbavati po vlastitom osjećaju, ovisno o tome što ste uspjeli snimiti i kako se reportaža uklapa u emisiju. Istina, kada malo ostarite, kada vas publika prepoznaje i oprašta vam pokoju pogrešku, možete improvizirati mimo pravila - kaže Milić koji je u novinarstvu gotovo pola stoljeća. Je li ikad požalio zbog toga što je odabrao to zanimanje?
- Ponekad jesam. Ali ne previše često i nikada odlučno - govori čovjek koji je tijekom svoje karijere proputovao “pola svijeta”. U kojoj mu se zemlji najviše dopalo?
- Da su prošli što i ja, 99 posto hrvatskih nastavnika bi odabralo Martinique. Sada sam u Makarskoj sreo jednu skupinu profesora srednjih škola s tog francuskog otoka koji je prelijep, sav okružen palmama i pješčanim plažama, s turizmom koji traje cijelu godinu. Putuju po svijetu kao umirovljenici, a doznao sam od njih da imaju mirovinu od 3000 eura na mjesec, uz neki dodatak od još 200 eura! Ranije sam volio Argentinu i Urugvaj. Nažalost, te su dvije države već 50 godina u ekonomskom padu, pa je okopnila i njihova radost življenja. Ja bih, ako nije Hrvatska, najradije danas odabrao Francusku - kaže Milić koji je, zahvaljujući poslu sretao mnoge slavne političare, glumce, redatelje. Najviše ga je fascinirao ipak profesor Tomislav Ladan.
Ljudi od formata
- To je jedini čovjek koji je standardni hrvatski jezik govorio s neviđenom lakoćom, bez straha od zamuckivanja, krivog padeža, bez ijedne pogreške i floskule. Uz njega, dvojica kardinala, hrvatski Franjo Šeper, koji mi je na čudesno diplomatski način objasnio kako je izabran papa Ivan Pavao II., pa filipinski kardinal Sin koji je dao svoje tumačenje ukazivanja Gospe u Međugorju. Beskrajno je zanimljiv Tonči Vrdoljak, samo što ima nešto dulje monologe. Od komunista, najdraži mi je bio invalid iz Španjolskoga građanskog rata Veljko Vlahović.
Koča Popović je imponirao inteligencijom, ali je bio samoljubiv, ponekad i osoran. I veoma pametan je bio srbijanski političar Marko Nikezić. Od nogometaša, prirodno najinteligentniji je Dragoslav Šekularac koji je istodobno i najneobrazovaniji, a socijalno najpametniji je Ivica Križanac. Pametan i pamtljiv je bio Eugen Pusić, dobar čovjek i staromodni mudrac je Alija Izetbegović, drag mi je režiser Dušan Makavejev, a premda se ne družimo često, drag mi je i moj ispisnik Miroslav Lilić - govori reporter koji se još uvijek nije uspio odreći svog omiljenog poroka - pušenja.
- Proljetos sam, znam, rekao za novine da nisam pušio 120 sati i da se dobro osjećam. A onda sam toliko iživcirao svoju bližu i dalju okolinu da su me oni preklinjali da opet počne pušiti. Valjda ću uspjeti kad dovršim ova dva serijala. Jer, sada sam napet. Znam da s ovom temom vučem vraga za rep - kaže Goran Milić.