Za trajanja izložbe “Made in Croatia”, finalista natječaja T-HT-a, u Muzeju suvremene umjetnosti, na ulazu je stajala staklena posuda i uz nju glasački listići pa su posjetitelji mogli glasati za svog favorita. Mirna sam srca zaokružila ime Jagode Kaloper i ubacila u posudu. I, ovaj se put dogodilo da je i žiri nagrade T-HT-a za suvremenu umjetnost mislio isto pa je prva nagrada, u iznosu od 75 tisuća kuna, otišla baš u njene ruke. Ova je nagrada veliki povratak Jagode Kaloper kao umjetnice koja dugo nije bila prisutna na javnoj sceni...
Žena u ogledalu
Kultna figura avangardne filmske i umjetničke scene šezdesetih i sedamdesetih godina, Jagoda Kaloper na izložbi je predstavila netipičan rad i za one koji poznaju njezinu umjetnost, a ne samo filmski opus.
U videu kombinira filmske inserte iz međunarodno poznatih filmova u kojima je odigrala zapažene uloge, poput onog u filmu Dušana Makavejeva “W.R. Misterije organizma”, s novijim videozapisima svog odraza u zrcalu, koji prate događaje iz njezinog života.
- Upravo u trenutku kad sam dovršavala video vidjela sam da je taj natječaj pri kraju i odlučila sam poslati svoj video. Moj rad se sastoji od scena iz filmova u kojima sam glumila, a gdje je ženski lik uvijek drukčiji, uvijek pomaknut, i od dokumentarnih prizora iz svakodnevnog života - u jednom dahu prepričava umjetnica. U 63. godini, odjevena u kožnu jaknu, žuri, gestikulira i izgleda poput djevojčice. Fatalna žena jugoslavenske kinematografije trajno se upisala u memoriju ovih prostora preko “Lisica” Krste Papića, u kojemu glumi nevjestu koju siluje kum, te ulogom zanemarene supruge u “Ponedjeljku” Miroslava Mikuljana, “Kuće” Bogdana Žižića, gdje glumi ženu zbog koje se muškarac upusti u kriminal, u brojnim Grlićevim filmovima. Ulomici iz svih su tih filmova u jednom umjetničkom radu koji nosi naziv “Žena u ogledalu”. Popis tu nije iscrpljen.
- Nedostaju mi dijelovi koje dodatno moram umetnuti, neki filmovi do kojih nisam mogla doći, primjerice “Knockouta” Bore Draškovića, gdje je zanimljiva scena oslikavanja tijela - kaže ova glumica i umjetnica.
Promatrane prolaznosti
Što s filmova, što s videa koji snima, u “Ženi u ogledalu” prepliću se ključna zbivanja u životu jedne žene, prate se ljubavni, prijateljski, socijalni odnosi: - Snimam spontano, budući da je kamera uvijek uz mene, i snimam se kako se gledam u ogledalo ili u izlog. Svaka priča ima svoj početak i kraj, sve su moje priče iz svakodevnice.
U filmskoj joj je karijeri ponajviše odredio film “W. R. Misterije organizma” iz 1971., gdje glumi, uz Milenu Dravić, aktivisticu u seksualnoj revoluciji: - Taj me film zapravo najviše opteretio. Gledajući iz današnje perspektive, ima nekih politički diskutabilnih scena. No, u to smo doba bili djeca cvijeća, mislili smo da ćemo poništiti sve probleme i zajedno stvoriti novi svijet. Danas se vidi da smo bili u pravu, da je već onda trebalo mijenjati svijet.
Bi li, iz današnje perspektive, snimila ovaj film?
- Ne. Možda neki sličan, jer osnovna je tema jako važna. Ključni motiv je Wilhelm Reich i njegova filozofija života, a fascinantno je kako je film bio dobro primljen jer raščlanjuje opću nesreću u svijetu koja proizlazi iz otuđenosti pojedinca od seksualnosti i od vlastitog tijela i kako ta otuđenost tjera ljude na agresiju i poremećen pristup životu i svemu oko sebe.
Kako na sve te događaje gleda s današnje distance?
- Ne mogu natrag, niti to želim. Treba znati uživati u sadašnjem trenutku. Ono što je neobično jest promatrati prolaznost, vlastito lice koje se mijenja, koje stari, kako dolaze bore na to lice. Naravno da nitkom nije drago to primijetiti...
Naročito lijepim ženama?
- Kad vidim bore u ogledalu, pomislim na svoju kćer Anu i ništa mi ne smeta, osjećam se važno kao majka. Pa onda još pomislim kako ću sutra biti u česticama zraka i kako je i ovo fantastično. Uvijek sam mislila da je najčudesnija stvar to što sam se uopće pojavila na ovom svijetu.
Zagreb, Beč, Zlarin
Njezina kći Ana Tajder ima 36 godina i živi u Los Angelesu. Prvo je radila u marketingu u Beču, a potom je izdala dvije knjige, treću dovršava. Za knjigu “Od Barbie do vibratora” pedgovor joj je pisao slavni pisac Frédéric Beigbeder, inače njezin znanac.
- Moja je kći magistrirala ekonomiju i godinama je bila u tom poslu. To je jako težak posao koji traži nemoguće od čovjeka. U jednom je trenutku jednostavno izgorjela. Umjesto da počne piti pilule kako su joj savjetovali, počela je pisati knjige. Sviđa mi se kako piše. Volim taj njezin slobodan, jedostavan način - kaže.
Kad govori o opusu svog supruga, poznatog arhitekta Radovana Tajdera, koji je za stambenu arhitekturu u Beču ovjenčan nizom nagrada, a Muzej za umjetnost i obrt sljedeće mu godine priprema retrospektivu, ipak malo više oklijeva: - Stvari velike skale koje radi su fantastične, u projektima male skale ne slažem se uvijek s njim. No, on je zaljubljen u svoj posao, ne znam bi li mogao živjeti bez posla. Ja bih, s druge strane, mogla samo sjediti na livadi i slušati ptičice i ništa mi ne bi falilo...
Kakav je brak dvije umjetničke duše?
- Takav da im je najljepše kad nisu zajedno -u šali odgovara i dodaje kako je u njihovom braku prisutno veliko obožavanje, a povremena razdvojenost tome ne odmaže. On živi u Beču, ona na relaciji Zagreb, Beč i Zlarin, rodni grad njezina oca, gdje ima bakinu kamenu kuću.
Najpametniji po strani
Jagoda Kaloper i Radovan Tajder vjenčali su se nakon samo tri dana poznanstva. Kod matičara je došla u crnim trapericama i čizmicama, a zatim su otišli na utakmicu. Više su sve shvatili kao umjetnički koncept. Nakon tri su godine braka dobili kćer.
- Zagreb više volim, ljudi su ovdje topliji, volim svoje prijatelje, mnoge od njih imam od djetinjstva.
Među prijateljima je i Sanja Iveković, koja se sprema za retrospektivu svojeg rada u njujorškoj MoMA-i. Bile su zajedno sa sedam godina u baletnoj školi, a zatim i na Likovnoj akademiji. Studirala je zajedno i s Goranom Trbuljakom i Daliborom Martinisom. No, čini se da nije poput svojih kolega prisutna u umjetnosti?
- Ja sam uvijek bavim umjetnošću, no dugo sam mislila da je dovoljno biti umjetnik, a ne pokazivati radove, da je dovoljno raditi umjetnost, a ne prodavati je, dovoljno biti svjestan nekih stvari i pokazivati tu svijest u svakodnevnom životu. Tako da svaku kapicu koju sam štrikala svom djetetu, svaku haljinicu koju sam šivala, svaki zid koji sam ofarbala... sve doživljavala kao dio svoje umjetnosti, dio cjeline.
Uostalom, i u filmu se uvijek osjećala kao likovnjak:
- I kad sam bila na filmu, radila sam u Školskoj knjizi kao grafički urednik, i u Yugodidaktici kao dizajnerica dječjih igračaka. Da sam se oslanjala samo na film, umrla bih od gladi. Ipak, rad na filmu bio mi je posve prirodan - kaže glumica-naturščik, koja je na filmu debitirala kao srednjoškolka, u priči “Duga ulica” u omnibusu Ključ.
Kako gleda danas na suvremenu umjetnost? - U suvremenoj se umjetnosti događaju veliki pomaci jer umjetnici shvaćaju do koje je mjere podijeljen svijet, osjećaju nepravdu, bahatost i pokušavaju to preispitati. No, neke stvari izlaze van jer su bliže galerijama, nije rijetkost da se značajnije stvari izgube po putu. Najosjetljiviji i najpametniji ljudi ostajali su po strani jer im drugi ne daju do riječi.
Jesu li 70-ih mogli predvidjeti kuda će se umjetnost kretati?
- Da, jesmo. Već smo onda tvrdili da je umjetnost pitanje svakog čovjeka, ono što pojedinac nosi u sebi, a pitanje je trenutka kad to čovjek može pokazati.
Jagoda Kaloper