Ispalo je puno bolje nego što se u početku činilo. Kad su Ian Bonhôte i Peter Ettedgui (potonji je bio koscenarist poznatog dokumentaraca o Marlonu Brandu “Slušaj me Marlone”) tražili dozvolu od obitelji tragično preminulog dizajnera Alexandrea McQueena (objesio se u svom stanu početkom 2010., neposredno prije svog 41. rođendana, mjesecima mučen depresijama), dobili su glatku “odbijenicu”. Srećom, distributeri i producenti bili su puno zainteresiraniji, tako da je tijekom skupljanja arhivskih materijala i obitelj postala blagonaklonija.
“McQueen” je ispao jako dobar dokumentarac, jer vješto oslikava ličnost naslovnog protagonista, od ne baš obećavajućih početaka, do stasanja u najveću britansku dizajnersku zvijezdu koja je četiri puta osvajala naslov kreatora godine. Njegovi znanci oslikavaju čovjeka s kojim baš nije bilo lako komunicirati, znao je biti i vrlo nezahvalan, ali povremeno i sasvim običan, drag momak.
Najzanimljiviji su ulomci s njegovih modnih revija: nisu to bile kreacije koje bi netko obukao za prijem, a kamoli za šetnju ulicom, prije su to bili sastavni dijelovi fascinantne predstave, vrlo bliske avangardnom kazalištu. U njoj je sve bilo važno, od osvjetljenja do izgleda pozornice, dok su manekeni bili neka vrsta glumaca. Kad bi to završilo, McQueen bi dodao nekoliko poena svom statusu i nastavio prodavati puno jednostavnije “krpice” za kupce s manje prohtjeva. Šteta što nije dulje izdržao na toj sceni.