Sultanov bazen lijep je prostor u kojem se u Jeruzalemu uglavnom održavaju koncerti: u njega stane oko pet tisuća posjetitelja, a organizatori 34. Jeruzalem Film Festivala iskoristili su ga za večer otvorenja, kada su prikazali francuski film “Onaj koji ulijeva strahopoštovanje” u prisutnosti njegova autora Michela Hazanaviciusa, dobitnika Oscara za “Umjetnika”. Sve je bilo krcato, ali nisam baš siguran da je priča o nedoumicama Jean-Luca Godarda (prilično ga uvjerljivo igra Louis Garrel iz Bertoluccijevih “Sanjara”) na početku njegove političke faze (od filma “Kineskinja”) i braka s Anne Wiazemsky (glumi je Stacy Martin iz Von Trierove “Nimfomanke”) bila po ukusu publike. Gledateljima oko mene bilo je pomalo dosadno, nisu imali pojma tko su ti ljudi na ekranu ni što se to tako važno dogodilo u svibnju 1968. u Parizu pa su se polako osipali, mene je film isprva živcirao (Hazanavicius ipak nije netko tko bi se trebao baviti Godardom), no poslije mi je bilo zanimljivo kako redatelj uklapa motive iz prethodnog, najpoznatijeg opusa kultnog filmaša u ovo polemično razdoblje. Jesu li organizatori pogriješili što nisu odabrali nešto poticajnije za publiku? Nisam siguran, ne dobivate svaki dan pravog oskarovca u goste.
Koncert zvižduka
Nešto je drugo te večeri bilo zanimljivije. Prije filma prikazan je kolaž izjava važnih ličnosti o tome koji su ih se klasici izraelske kinematografije najviše dojmili, no kad se na ekranu pojavila Miri Regev, ministrica za obrazovanje i kulturu u vladi Benjamina Netanyahua, odjeknuo je koncert zvižduka. Očito nije problem bio u njenom odabiru (patriotski akcić Menahama Golana “Operacija Grom” iz 1976., koji je čak izborio i nominaciju za Oscara), nego u nečem drugom. Dama, koja je prije toga bila vojni glasnogovornik i cenzor, užasnula je liberalne krugove kada je najavila da će se u svom mandatu boriti protiv umjetnosti koja podriva državu. U Cannesu je izazvala skandal pojavivši se na crvenom tepihu u bijeloj haljini na čijim je rubovima bila panorama Jeruzalema u boji: rekla je da je to obukla u povodu pedesete obljetnice oslobođenja i ujedinjenja najvećeg izraelskoga grada te odmah izazvala komentare Palestinaca da je - što se njih tiče - istočni dio Jeruzalema i dalje pod izraelskom okupacijom, a ne oslobođen. Razbjesnila se na dokumentarnu seriju “Megiddo” u kojoj Arapi pričaju kako im je bilo u izraelskom zatočeništvu i o svojim odnosima s tamničarima, a kinematografija joj je već dugo trn u oku. Ako država financira snimanje filmova, redatelji moraju znati mjeru. Zašto se prave dokumentarci kao što su “Čuvari”, u kojima bivši šefovi tajnih službi optužuju političare da stalno potpiruju izraelsko-arapski sukob, te “Cenzurirani glasovi”, o razočaranim borcima Šestodnevnog rata: namjera im je bila osloboditi zemlju, da bi prekasno shvatili da su poslužili kao oruđe u izbacivanju Arapa iz njihovih domova.
Na Jeruzalem Film Festival stigao sam kao pripadnik grupice filmskih kritičara i novinara iz čitavog svijeta i u prvi mah bio dosta rezerviran prema tom događaju. Sultanov bazen nije mi izgledao kao dobro mjesto za prikazivanje filmova, doimao se inferiorno u odnosu na pulsku Arenu, slika na improviziranom ekranu povremeno je bila dosta slaba, a ako ste sjeli na lijevu ili desnu stranu mezanina, našli biste se u krajnjem korneru iz koga se Hazanaviciusov film mogao jedva pratiti. Potpuno shvatljivo što je tamo održana samo jedna projekcija.
“Kućni film”
Drugi dan, kada su se zbivanja premjestila u Jeruzalemsku kinoteku, zanovijetanju više nije bilo mjesta. Krasno zdanje koje je osnovala legendarna Lia van Leer sa svojim suprugom Wimom ima pet razina, četiri dvorane, filmski arhiv u kojem se restaurira sve što je snimljeno u Izraelu, bogato opremljenu videoteku, vrlo ugodan kafić i terasu za priređivanje domjenaka. Takvog nečeg u nas ipak nema. Tamo sam sreo Čedu Kolara, hrvatskoga filmskog producenta s francuskim domicilom, i raspitivao se o Miri Regev. Odgovorio mi je u jednoj rečenici: “Ona ti je gora od Zlatka Hasanbegovića”. Zbilja, naš bivši ministar kulture lani je bio toliko mudar da se ne pojavi na pulskom festivalu, gdje bi mu jasno pokazali da nije dobrodošao, dok je Izraelka (koja tu i tamo spomene da ima visoki vojni čin) ipak dopustila da je snime za ceremoniju otvaranja i bude izvrgnuta javnoj poruzi.
Izraelska kinematografija po obimu je nešto veća od hrvatske, i oni imaju Izraelski filmski fond kao i mi Hrvatski audiovizualni centar, međutim, skupili su jako puno nominacija za Oscara za najbolji strani film, bolje prolaze na velikim festivalima, u dokumentarcima su superiorni, a televiziju bolje da im i ne spominjemo: čak tri serije dočekale su međunarodne verzije - “Na terapiji”, “Ratni zarobljenik”, odnosno “Domovina” i “Taoci”. U čemu je štos, što to oni imaju, a mi ne? Odgovor je dao jedan od šefova izraelskih filmskih škola koji je prezentirao njihovu programsku politiku. Čak ni studentima nije dopušteno snimati kratke filmove koji ne provociraju ili barem nemaju dramski zaokruženu priču. Pokazali su nam tri filma, jedan bolji od drugoga. U prvom se mali Arapi natežu sa svojim susjedima Židovima oko njihaljke na drvetu, u drugom mladi vojnik na kontrolnoj postaji mora izdržati prosvjede svoje majke mirotvorke i neugodnu situaciju s kolima hitne pomoći u kojima umire arapska djevojčica, a u trećem otac obitelji priprema se za rođendan svoje bake i iz hira si napravi hitlerovske brčiće koje više nije u mogućnosti obrijati. Kad imate takva polazišta, poslije možete samo kreativno napredovati.
Sam festival u odnosu na naše je poput svemirskog broda, tu dolaze voditelji festivala i producenti iz cijelog svijeta (bio je i Miro Purivatra sa Sarajevo Film Festivala), promoviraju se projekti spremni za realizaciju, sve izgleda kao beskrajno poticajna velika filmska radionica. Festival ima nacionalnu i međunarodnu selekciju, ne pokazuju se tu svi filmovi napravljeni te godine u Izraelu nego ih se probire, a strani program nije napravljen po receptu “best of” nego se dovodi ono što bi moglo zaintrigirati redovne posjetitelje festivala, a što katkad nema šanse stići na redovni kinorepertoar. Koliko će to sve uspjeti razdrmati nova ministrica obrazovanja i kulture, vidjet ćemo.
Dokumentarac “Njezinim stopama” debitantice Rane Abu Fraihe najbolji je pokazatelj otvorenosti te kinematografije. Redateljica je napravila film o svojoj majci beduinskih korijena, koja se udala za arhitekta, također beduina. Nagovorila ga je da se presele u obližnji židovski grad Omer, jer nije mogla podnijeti da joj zabranjuju odlaziti u dućan i naređivati da je čitav dan u tradicionalnoj nošnji, no problemi su nastali kad je oboljela od raka. Poželjela je da je pokopaju na groblju u Omeru, međutim, tamo počivaju samo Židovi. Kći filmašica počela je nazivati gradsku upravu, da bi naposljetku dobila decidiran odgovor: omersko groblje rezervirano je samo za Židove. “Njezinim stopama” sniman je nekoliko godina, povremeno se doima poput “kućnog filma”, no iz njega jasno shvatite kakva su ograničenja izraelske države.
Vrhunska izrada
Igrani filmovi mogu se pohvaliti vrhunskom izradom, ali katkad i ne baš uvjerljivim pričama. Mlada Veronica Kedar u svom prvijencu “Obitelj” igra i glavnu ulogu, napravila ga je u izraelsko-njemačkoj koprodukciji, ali je problem što je žanr horora maskirala u dramu: kći prvo ubije oca (tko zna što joj je radio da se odlučila na tako nešto), zatim prisustvuje samoubojstvu dementne sestre, iz samilosti uguši majku, a brat - izraelski vojnik - sam sebi zakrene vratom. Teško da bi taj projekt bio odobren da je Miri Regev tada kontrolirala kinematografiju.
“Sveti zrak” Shadyja Sroura (i on si je dodijelio glavnu ulogu) komedija je o tipu koji želi prodavati bočice sa “svetim” zrakom uoči posjeta pape Franje Jeruzalemu, no za tako nešto treba mu podrška židovskih političara, muslimanske mafije i visokih katoličkih dužnosnika. Film je povremeno zabavan, ali priča je dosta površno sklepana, nema tu osobitog zapleta, sve je zasnovano na nizanju situacija. Ipak, valjda je zafrkavanje religija bio dostatan razlog da ga selektori Motovuna pozovu na svoj festival.
Bez premca najbolje ostvarenje festivala bio je “Slastičar” Ofira Raula Graizera, nedavno nagrađen u Karlovym Varyma od strane ekumenskog žirija. Naslovni junak je mladi Berlinčanin u čiju slastičarnicu često navraća biznismen iz Jeruzalema, ovdje često na službenom putu, i uživa u njegovim kolačima. Uživa u još nečem drugom, jer njih dvojica počinju ljubavnu vezu. Jednom prigodom biznismen se vraća kući, gdje ima ženu i dijete, obeća mu da će se brzo javiti, ali to se ne dogodi. Slastičar mu uzaludno šalje poruke na mobitel, da bi naposljetku otišao u njegov ured i tamo doznao da je njegov ljubavnik smrtno stradao. Toliko je potresen da odlazi u Jeruzalem, kriomice promatra njegovu ženu koja upravo otvara kafić s košer certifikatom i uspije je nagovoriti da ga zaposli. Njegovi kolači baš se ne uklapaju u košer standarde, no promet se povećava kad ih počnu posluživati uz kavu ili čaj. Žena je neodlučna što da misli o momku koji joj ne otkriva da je znao njezina pokojnog muža, sluti da tu ima nešto, ali je on sve više pridobiva, kao i njezina sinčića. Pokojnikova majka je puno pronicljivija, no nema ništa protiv da je netko tko je bio blizak njezinu sinu među njima.
Nejednak tretman
“Slastičar” je izvrsno režiran i dramski izložen film, s odličnim glumcima, zanimljivim ambijentima (Jeruzalem uopće nije dočaran “turistički”, nego kao bilo koja druga metropola) i intrigantnom završnicom. U rangu je ostvarenja kojima nas je izraelska kinematografija pridobivala proteklih godina, i to mu je najveći kompliment. Premijerna projekcija bila je krcata, pljesak gromoglasan, međutim, začudilo me da svi filmovi nisu dobili sličan tretman: projekcija “Obitelji”, koja se ne može nazvati neatraktivnim filmom, bila je tek napola puna. Objasnili su mi da su Izraelci jako kritični prema svojim filmovima i da znaju unaprijed kad se nešto isplati pogledati, a kad ne.
Zadnji dan odveli su nas u Yad Vashem, muzej holokausta. U glavnom izložbenom prostoru Hrvatska se često spominje, nažalost, ne baš u pozitivnom kontekstu jer je u njoj u vrijeme NDH stradao velik broj Židova (nevjerojatan je podatak da su nacisti točno znali koliko njih tu živi i koliko ih treba likvidirati): ipak, fascinantno je vidjeti sačuvane fotografije, dokumente i dijelove odjeće onih koje su poslali u logore smrti. U susjednom Vizualnom muzeju počasno mjesto zauzima Oscar Branka Lustiga za produkciju “Schindlerove liste”, a uputili su nas kako da koristimo online pretraživač njihove filmske arhive (to možete napraviti i sami na svom kompjutoru). Tu su, naravno, “Lea i Darija” Branka Ivande, “Kad svane dan” Gorana Paskaljevića, “Deveti krug” Franceta Štiglica, no znate li koji je hrvatski redatelj najzastupljeniji? Jakov Sedlar, on ima čak osam naslova (neke od njih režirao je sa sinom Dominikom), uglavnom su to dokumentarci o Židovima koje je štancao tijekom ovog milenija. Nema tu “Četveroreda” (glavna junakinja je ipak Židovka), ali ni dokumentarca “Jasenovac - istina”. Valjda je netko procijenio da oni tu ne spadaju, no tko zna, možda se selektori jednom i predomisle.