71. FESTIVAL

JURICA PAVIČIĆ IZ CANNESA Zlatna palma smiješi se filmovima s Istoka

U igri su  ruski «Leto» i poljski «Hladni rat» te dva jaka azijska «arthouse»  filma -  korejsko «Paljenje» te “Pepeo je najčišće bijelo” iz Kine

Projekcijom filma “Čovjek koji je ubio Don Quixotea” pajtonovskog veterana Terryja Gilliama u subotu će navečer u canneskom velikom teatru Loumiere završiti 71. filmski festival u Cannesu. Iste večeri, saznat ćemo i nagrađene u službenom programu, koje odabire žiri na čelu s glumicom Cate Blanchett.

Tako će se završiti izdanje festivala u Cannesu za koje su mnogi držali, pa i još uvijek drže, da je bilo svojevrsni “Cannes krize”. Već godinama, u Cannesu se osjeća odsustvo Hollywooda kojem festivalski svibanjski termin nikako ne paše u kalendaru. Zarativši s internetskim provajderima, Cannes je ove sezone ostao bez Netflixovih filmova koje je faktički “poklonio” jesenskim konkurentima, Veneciji i Torontu. K tomu, postojao je niz redatelja koji su inače canneski pretplatnici koji naprosto nisu na vrijeme završili film. Zbog svega toga, popis selektiranih filmova nije izgledao baš moćno.

Uzmu li se u obzir sve te okolnosti, festivalski program uopće nije ispao loš. Posjetitelji festivala imali su prilike vidjeti strahovito izjednačenu konkurenciju u kojoj (zasad) ni jedan film ne strši kao favorit, a Zlatnoj se palmi može nadati bar sedam ili osam filmova. To je situacija koja se u Cannesu doista dugo ne pamti.

U trenutku pisanja ovog teksta, u canneskoj “competition” prikazano je 19 filmova. Do kraja programa preostala su jos samo dva neprikazana filma: “Ayka” kazahstansko-ruskog redatelja Sergeja Dvorcevoja, te “Drvo divlje kruške” bivšeg canneskog pobjednika, Turčina Nure Bilge Ceylana. Od dosad viđenih filmova, njih se osam ili devet izdvojilo s gotovo ravnopravnim izgledima za nagrade.

Taj popis počinje s dva istočnoeuropska filma koji su prikazani na početku festivala, i o kojima smo već našire pisali. Prvi od njih je “Leto” ruskog redatelja Kirila Serebrennikova, vrlo dobar film koji ovdje ne slovi za favorita, no ako bi bio nagrađen, to bi bio i jaki signal podrške utamničenom redatelju. Drugi je crno-bijela melodrama “Hladni rat” Pawela Pawlikowskog, film koji ovdje u kuloarima važi i za blagog prvog favorita.

 

Po Murakamijevoj priči

Uz ta dva filma, nagradama se može nadati i nekoliko jakih naslova azijskog “arthousea” koji je ove godine bio izuzetno zastupljen. Među tim filmovima, za moj ukus najbolji – ujedno po meni i najbolji film cijelog festivala – bio je korejski “Paljenje” poznatog redateljskog veterana Lee Chang-donga, čovjeka koji je 2010. u Cannesu dobio nagradu za scenarij za triler “Poezija”, a u karijeri mu se ističe i zanimljiva potankost da je kratko, 2012./13., bio i korejski minister kulture. Temeljen na kratkoj priči japanskog pisca Murakamija (koja – opet - u naslovu nosi citat Faulknerove priče “Barn Burning”), film “Paljenje” priča je o književnom aspirantu kojeg djevojka zamoli da joj hrani mačku dok ona putuje po Africi.

Kako mu se djevojka sviđa, glavni junak jedva čeka njen povratak s puta, no doživi neveselo iznenađenje: u Africi je junakinja upoznala drugog Korejca, karizmatičnog, obrazovanog i bogatog mladića s kojim otpočinje vezu. Unatoč junakovoj ljubomori, trojac mladih puno se druži i sve nalikuje na korejsku varijaciju “Jules i Jima”. A onda - tijekom jedne pijanke - tajnoviti bogataš oda junaku svoju skrivenu strast: piroman je, te nekoliko puta godišnje spali zapuštene štagljeve i staklenike. Koji dan potom, cura koju junak voli nestane, a film poprima prijeteći trilerski smjer. Riječ je o izvanrednom filmu koji po atmosferi ima nešto od murakamijevske nedohvatljive čeznutljivosti, a istodobno vješto klizi iz žanra u žanr tako da ni jednog trenutka niste načistu što slijedi iduće. Osobno, Lee Chang-dongu bih dao Zlatnu palmu.

Drugi ozbiljan azijski film prikazan u konkurenciji bio je “Pepeo je najčišće bijelo” redatelje kineske pete generacije Jia Zhang-kea. Jia Zhang-keov film kronika je 17 godina suvremene Kine (2001.- 2018.) kroz priču o djevojci koja ode u zatvor umjesto mladića lokalnog gangstera, da bi po povratku iz zatvora shvatila da se on u međuvremenu obogatio, postao poduzetnički “stup društva” i ima drugu. Tu gangstersku kroniku Jia je iskoristio da se pozabavi temom kojom se inače opsesivno bavi u filmu, a to je frapantna kineska tranzicija. Gradovi koji na početku filma izgledaju sovjetski sivo pretvaraju se u mordore nebodera i shopping mallova, vjerni maoisti pretvaraju se u burzovne spekulante i divlje kapitaliste, sjecikese u stupove društva, a u tom novom svijetu povratnica s robije tek je ispljunuti višak, relikt vremena prije “prvog milijuna” kojih se ne želimo sjećati.

 

Ekstremni japanski marginalci

Treći azijski film koji bi iz potaje mogao iznenaditi je “obiteljska stvar” Japanca Hirokazua Kore-edu. Riječ je o filmu koji se bavi ekstremnim marginalcima društva, japanskoj obitelji koja živi od krađe po trgovinama, a djeca ne idu u školu. Jednog dana, neobična familija nađe zapuštenu, musavu i nijemu djevojčicu za koju se ispostavi da je pobjegla iz kuće gdje je zlostavljana. Junaci nalaz ne prijave policiji, nego neznanku ilegalno “usvoje”. Riječ je o slatkom, šarmantnom festivalskom “crowdpleaseru” koji je u jednom trenutku po prosječnoj ocjeni vodio u anketi kritike časopisa Screen.

Azijskoj listi valja dodati i dva bliskoistočna naslova. “Capernaum” Libanonke Nadine Labaki svojevrsni je aktivistički film-protest protiv statusa djece u 3. svijetu, osobito dojmljiv po izvrsnim ulogama maloljetnih naturščika. Iranski film “Tri lica” Jafara Panahija je, pak, film koji kompilira sve tipske interese iranskog novog vala 80-ih i 90-ih. Riječ je o filmu u kojem Panahi čiji “kućni pritvor” je postao nevjerojatno fleksibilan) putuje u malo, zabačeno selo da bi upoznao curu koja mu je pisala i požalila se kako joj roditelji ne daju da postane glumica. Kroz interakciju sa seljanima, te miks igranog i dokumentarnog, Panahi problematizira i provincijski patrijarhat, ali i odnos običnih Iranaca prema filmu.

Dva jaka aduta u natjecateljskog programu imaju i Talijani. Prvi od njih je “Sretni Lazar” (Lazzaro Felice), novi film sestrinskog kreativnog tandema koji čine redateljica Alice te glumica Alba Rohrwacher. Riječ je o svojevrsnoj socijalnoj paraboli koja po smjesi alegorije i realizma podsjeća na neke filmove braće Taviani. Film počinje u zabačenom planinskom selu gdje stanovnici žive životom 19. stoljeća i kao kmetovi uzgajaju duhan za staru groficu (Nicoletta Braschi).

 

Da nešto nije u redu, shvatite kad grofičin unuk izvadi najnoviji mobitel. Uskoro shvatite da je grofica svojim kmetovima uspjela “zatajiti” agrarnu reformu, demokraciju, struju, obavezno školstvo i zdravstvo, te da ih – ukratko - drži u idealnom stanju “poštivanja tradicijskih vrijednosti” o kakvom fantaziraju Markić, Ilčić i hrvatski biskupi. Riječ je o moćnom high-conceptu koji se, međutim, uvelike raspadne u drugom dijelu filma kad se seljani premjeste u moderni grad i postanu čerga beskućnika. Riječ je o filmu koji ne volim osobito, no koji ovdje ima puno gorljivih pobornika.

Drugi talijanski film koji nije bez šansi za nagrade je triler “Dogman” napuljskog redatelja Mattea Garronea, autora filma “Gomorra”. Garrone se u novom filmu opet vratio u urbanu južnu Italiju, i - potpuno pogodio. Naslovni junak njegovog filma je Matteo (Matteo Fonte), “dogman” - odnosno, vlasnik salona za pranje i šišanje pasa na periferiji Napulja, periferiji koja - uzgred - izgleda neopisivo trećesvjetski. “Dogman” je pošteni, omiljeni obrtnik i neopisiva dobričina koja ne zna reći ne. To uvelike koristi Simone (Edoardo Pesce), lokalni razbijač, protuha i kokainski ovisnik koji Marcella koristi za pomoć u kriminalu.

Jednog dana Simone natjera Marcella da mu pomogne u pljački lokalne draguljarnice. Marcello padne a Simone ne, a Marcello ga ne oda. Junak završi u zatvoru, izgubi obitelj, a po povratku iz zatvora cijeli se kvart okrenuo protiv njega. Simone - kojem je spasio glavu - ne iskazuje međutim puno zahvalnosti, pa u malom i pitomom čovi počinje kuhati želja za odmazdom. Film se pretvara u izvrsni, ali i mučni triler koji u sebi nosi neveseo pogled na ljudsku prirodu i društvo: dobrota se u tom društvu kažnjava, a izbaviti se možeš samo ako si zao kao i ostali.

Popis eventualnih favorita zaokružuju dva lokalna filma. Malo tko vjeruje da bi Godardov eksperimentalni esej “Knjiga slika” mogao dobiti Zlatnu palmu. Kritičari se, međutim, i dalje s fascinantnom ustrajnošću pretvaraju da to što Godard radi razumiju, a žiriji u Cannesu skloni su zaslužnom novovalovskom djedu darivati pokoju sporednu nagradu, pa bi mogli i ove godine. Drugi francuski film koji bi se mogao uplesti u diobu nagrade je, pak, socijalna drama “U ratu” (En guerre) redatelja Stephana Brizea.

 

Taj vrlo dobri film kronikalno prati šest mjeseci sukoba radnika i uprave u fikcionalnoj tvornici autodijelova u provincijskoj Francuskoj. Njemački vlasnici odlučili su zatvoriti tvornicu jer im je proizvodnja drugdje profitabilnija. Radnici tvrde da je to nepošteno, jer tvornica ne stvara gubitak, a pred dvije godine su se dogovorno odrekli petine place. Radnici blokiraju hale, vlada pokušava posredovati, a sud proglasi zatvaranje legalnim. Film prati skupinu radnika koju predvodi sindikalni povjerenik (Vincent Lindon).

U filmu gledamo marševe, pregovore, sastanke, pa još sastanaka, a kroz dramaturški dobro uglavljene vremenske elipse vidimo kako se radnički žar i klasna svijest habaju. Na početku, svi su borbeni i orni, no vrijeme radi svoje, postaju letargični i defetisti, da bi se na koncu raskolili na one koji hoće tjerati do kraja i one koji misle da je oportunije barem ispregovarati veće otpremnine. Riječ je o baš dobrom filmu koji stilom i duhom podsjeća na najbolje stvari veterana ljevičarskog socijalnog filma Kena Loacha.

 

Precjenjeni Spike Lee

Na koncu, u pregledu treba nekoliko redaka posvetiti i filmu koji zasigurno neće pobijediti, no koji je ovdje pobudio žive reakcije. Riječ je o “BlacKkKlansman” lidera afroameričkog black packa i (sad se može već reći- iznevjerenoj) negdašnjoj nadi američkog filma - Spikeu Leeju. Njegov ‘BlacKkKlansman” u osnovi je policijsko-proceduralni krimić o grupi policajaca iz Colorada koji su se uspjeli infiltrirati u lokalni Klu Klux Klan. Pri tom je bizarno-zabavni detalj da je jedan od njih, Ron Stalworth (John David Washington), bio crnac koji je u KKK-u dakako bio “aktivan” samo telefonski.

 

Kao krimić, Leejev film ne funkcionira nimalo, no ovog gorljivog političkog filmaša to nije ni zanimalo. Njega je kudikamo više zanimalo podvući izravnu vezu između rasističke desnice Midwesta u 70-ima, te današnje Trumpove politike i glasačke baze. Klu klux klanovci u filmu tako sveudilj sipaju Trumpove slogana, a na kraju filma Lee montira prizore bijelih rasističkih demonstraciju u Charlottesvilleu prošle godine. Među onima koji su tada javno istupali je i čovjek pod imenom David Duke.

Kao 29-godišnjak, rečeni je Duke 1979. bio Veliki Vještac Vitezova Klu Klux Klana (da, to se stvarno tako zove), a Stallworth je te 1979. tijekom istrage, među ostalim, s njim dogovarao telefonom učlanjenje. Isti Duke izronit će u Trumpovoj eri kao dio političkog mainstreama i Trumpov pobornik. Leejev film je prepun mana, kaotičan i prizeman, no američka ga je kritika prihvatila izvrsno, očito željna borbenih, političkih filmova koji bi izravnije reagirali na Trumpovu eru.

Desetak filmova koje smo nabrojali gotovo ravnopravno konkuriraju za glavne nagrade, tako da će dodjela festivalskih priznanja u subotu navečer biti možda najuzbudljivija u ovom desetljeću.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo