BORBA ZA ZLATNNOG MEDVJEDA

JURICA PAVIČIĆ O BERLINALU Najviše su razočarali filmovi koji su izgledali najglamuroznije

 

Kad je 1940. otpočeo nacistički napad, u Francuskoj se zatekao veliki broj izbjeglih njemačkih antifašista, komunista i Židova.

U strahu da će biti strpani u logor, većina se njih povukla u lučki Marseille u očajničkoj želji da uhvate brod za sjevernu ili južnu Ameriku. Među njima je bila i komunistička književnica Anne Seghers. Ona je 1942. opisala to iskustvo u romanu "Tranzit". U romanu, Seghers se bavi likovima očajnika koji u lučkom limbu iščekuju vize, obijaju vrata konzulata, strahuju od deportacije, a sve to vrijeme njemačka se vojska približava gradu.

Adaptacija romana

Roman Anne Seghers sada je dobio i filmsku adaptaciju. Autor filma "Tranzit" - koji je u subotu prikazan na Berlinaleu - njemački je režiser Christian Petzold, vodeći predstavnik tzv. Berlinske škole i autor filmova "Barbara" i "Feniks" koji su igrali i u Hrvatskoj. I u tim se filmovima Petzold zanimao za temu zamjene identiteta, pa stoga nije čudo da ga je privukao roman Seghersove u kojem glavni junak (Franz Rogowski) preuzme identitet mrtvog čovjeka - pisca koji se ubio - ne bi li se s njegovim garantnim pismom i pod njegovim imenom domogao Meksika. Nastavak zapleta u mnogo čemu podsjeća na "Casablancu", pa se čak postavlja pitanje o uzajamnom utjecaju knjige i filma.

 

Petzoldov film vjerno slijedi izvorno roman u svemu, osim u jednoj "sitnici". Petzold, naime, nije napravio kostimirani film na povijesnim lokacijama. Zaplet "Tranzita" smjestio u suvremeni Marseille sa suvremenom ikonografijom: njegovi likovi iščekuju vizu, strahuju od nacista, ali istodobno sjede u modernim kafeima, jedu pizzu margheritu, a policija ima suvremene odore i vozila. Tim svjesnim anakronizmom Petzold nije samo pojeftinio film produkcijski, nego i politički reaktualizirao zaplet iz 1942: i danas, kao da poručuje film, postoje politički prebjezi, aparat represije i šutljiva većina i danas ih tretira baš kao 1940., samo su uniforme i jelovnik, eto, drukčiji. Ta paralela - naravno - ima manjkavosti - jer, likovi Anne Seghers pripadaju imućnoj obrazovanoj klasi, te bježe od vlastitih sunarodnjaka, no film u najmanju ruku nuka na raspravu.

Beogradski glumac

Petzoldov "Tranzit" dosad je najistaknutiji film koji je u prva četiri dana Berlinalea prikazan u natjecateljskom programu. Do nedjelje, glavni je festivalski program dobio osam filmova među kojima je bilo dosta osrednjih i loših, pa bi se lako moglo dogoditi da se i nakon ovog Berlina razgore ionako burne rasprave o kvaliteti festivalske selekcije.

Od filmova koji su ostavili bolji dojam vrijedi izdvojiti dva. Prvi od njih je paragvajski film "Nasljednice" Marcela Martinessija, fina drama o bankrotiranoj, postarijoj nasljednici kojoj se život preporodi kao počne taksirati na crno. Drugi je "Dovlatov", biografski film o ruskom disidentskom novinaru i piscu kojeg potpisuje režiser Aleksej German mlađi. Riječ je - inače - o srpskoj koprodukciji, a Dovlatova glumi (nasinkroniziran, doduše) beogradski glumac Milan Marić. Film se zbiva u Lenjingradu 1971. i prati sedam dana života mladog, buntovnog spisatelja kojem redakcije i časopisi odbijaju tekstove. Ujedno, film je i grupni portret tadašnje intelektualne scene, pa se kao važan lik u filmu pojavljuje i Brodski. Aleksej German - uzgred - sin je glasovitog režisera Germana starijeg koji je poput Dovlatova bio iz Lenjingrada, koji je prvi film snimio upravo 1971. kad se "Dovlatov" zbiva, te koji je i sam bio na udaru cenzure. Na neki način, German mlađi kao da je snimio posvetu naraštaju svojih roditelja.

 

Što se razočarenja tiče, zasad su najveća razočaranja Berlinalea filmovi koji su u programu izgledali najglamuroznije. To ponajprije vrijedi za vestern "Damsel" braće Davida i Nathana Zellnera. Junak filma Zellnerovih je prostodušni mladić (Robert Pattinson) koji unajmi propalog propovjednika ne bi li otišli na Zapad, izbavili njegovu dragu koju je ugrabio otmičar, da bi ih svećenik potom na mjestu oženio. I sve tako ide dok se doista ne pojavi naslovna "damsel" (Mia Wasikowska) koja niti nije tako umilna kako ju junak predstavljao, niti za njega gaji tako uzvišene osjećaje. Riječ je o ne odveć duhovitom filmu nategnute fabulacije u kojem je samo jedna stvar zanimljiva - a to je Pattinson koji se okušao u nečem vrlo rizičnom: tome da glumi totalnog šupljoglavca, lik koji zarazno zrači glupošću.

Povijesna epopeja

Nije bolji dojam ostavila ni irska povijesna epopeja "Black 47" (Crna '47) koju potpisuje režiser Lance Daly. Film se zbiva u Irskoj 1847., na vrhuncu velike irske gladi koja je pobila milijun i pol Iraca i smanjila stanovništvo otoka za 30 posto. Tu je glad izazvala krumpirova zlatica - no, bitna je i krivnja britanskih kolonizatora - feudalaca koji su sve to vrijeme iz Irske izvozili žito, a pomoć u hrani dijelili samo protestantima. U taj ambijent, redatelj Daly je smjestio film koji pomalo podsjeća na špageti vestern. Junak (James Frecheville) vojni je dezerter koji se vrati u Irsku i počne redom osvećivati svima koji su mu izgladnili obitelj, od redarstvenika do feudalca (Jim Broadbent). Englezi - pak - za njim pošalju njegovog bivšeg ratnog druga (Hugo Weaving). Dalyjev film nikako da odluči je li žanrovski film ili pedagoška povijesna lekcija, a nisam jedini kojeg je "Black '47" podsjetila na hrvatske filmove devedesetih.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo