CAFÉ SOCIETY

JURICA PAVIČIĆ O NOVOM FILMU WOODYJA ALLENA Redateljevo pozno ostvarenje u kojem ćete najviše uživati

Redatelj se sam prihvatio uloge naratora, što cjelini daje vrlo fin, nostalgični štih

Woodyju Allenu štošta se može prigovoriti, no treba priznati da 80-godišnji filmaš nevjerojatno bogatog i neujednačenog opusa ima doista autorski rukopis. Kome bismo drugome oprostili tanjušnu pričicu o momku iz Bronxa koji 30-ih godina prošlog stoljeća završava u Hollywoodu, zaljubljuje se u tajnicu svoga moćnog ujaka, agenta tamošnjih zvijezda, i godinama pati za njom kao i ona za njim jer su donijeli pogrešne životne odluke.

Zahvaljujući sjajnom direktoru fotografije (trostruki oskarovac Vittorio Storaro) i izvrsnom glumačkom trojcu (Kristen Stewart, Jesse Eisenberg i Steve Carell), taj bi se spoj ljubića, komedije i drame mogao gledati satima, no Allen ga je skromno sažeo na 90 minuta.

Štošta je u filmu vrlo osobno, autorova odbojnost prema holivudskom glamuru, preferiranje New Yorka, zafrkavanje sa židovskim podrijetlom (“Šteta što židovska vjera ne priznaje zagrobni život, imala bi puno više mušterija”), a i lik koji igra Eisenberg možemo shvatiti kao redateljev alter ego: i on je istodobno začuđen onim što ga okružuje, ali i neuobičajeno odlučan kad je naumio dobiti ono što želi.

Nimalo slučajno, redatelj se sam prihvatio uloge naratora, što cjelini daje vrlo fin, nostalgični štih, jer to više nije onaj jedri zamuckujući glas koji pamtimo iz “Annie Hall” i “Manhattana”, nagrizli su ga vrijeme i zrela dob i to se jako dobro uklapa u priču filma. Scenarij je doista mogao biti razigraniji, međutim, nakon “Ponoći u Parizu”, to je Allenovo pozno ostvarenje u kojem ćete najviše uživati.

 

Izdvajamo