JURICA PAVIČIĆ O ŠOKANTNOM DOKUMENTARCU Film o pop-kulturi koja slavi opake gangstere i ubojice

El Paso u Teksasu te Ciudad Juarez u Meksiku dva su grada blizanca koji se gledaju s dvije strane rijeke Rio Grande i tvore jedno metropolsko područje presječeno granicom. Dva nasuprotna grada dijele mnogo što, od klime i povijesti do stanovništva i jezika: i u El Pasu, naime, 80% stanovništva čine meksički useljenici. Ipak, postoji nešto u čemu su dva grada s dvije strane negdašnje riječne skele stubokom oprečni.

Sa samo pet ubojstava godišnje El Paso je najsigurniji veliki grad u SAD-u. S druge strane rijeke, u Juarezu, godišnji je broj ubojstava krajem prošle dekade premašio 3500 godišnje, da bi Meksiko lani s ponosom objavio da se sada spustio na “odličnih” 400 godišnje. Ciudad Juarez je, naime, granična postaja od Meksika prema SAD-u te područje borbi zaraćenih kokainskih kartela.

Rat mafija i njihovih revolveraša (“sicariosa”) pretvorio je Juarez u najnasilnije mjesto na svijetu. Oko 400 tisuća građana i oko 10% malih biznisa uteklo je iz grada pred nesigurnošću i iznudama, a u nekim razdobljima lokalna policija bila je gotovo bez ljudstva, jer biti policajac u Juarezu znači da nećete živjeti dugo.

Okrutno nasilje meksičkih narkokartela posljednjih je godina bilo tema cijelog niza izvrsnih filmova - kako igranih poput “Heli” Amata Escalantea, tako i dokumentarnih poput “Sicarija” Giancarla Rosija. I film “Narco cultura” - kojim je u subotu počela nova sezona zagrebačkog Dokukina - također se bavi Juarezom i narkokartelima. No, autor ovog filma, izraelski dokumentarist Shaul Schwartz, latio se jednog drugog, potpuno šokantnog aspekta: a to je popularna kultura koja slavi i uzdiže gangstere.

U jednom od prvih prizora dokumentarca izrealski dokumentarist vodi nas u jedan od losangeleskih noćnih klubova. Pred prekrcanom dvoranom, na stejdž se penje Edgar Quintero, odeblji frontmen muzičke grupe “Banda de Sicuan”. On i njegov sastav pjevaju miks rapa i meksičkog folklora. Na pozornicu izlaze s bazukama i kalašnjikovima, tekstovi pjesama glorificiraju i mitologiziraju “sicariose”, a u nekima se izravno slavi šef kartela Chapo Guzman.

Dok muzičari pjevaju, klub pun kalifornijskih Meksikanaca naizust zna tekstove i ushićeno pjeva refrene.

Edgar Quintero samo je jedan od brojnih predstavnika glazbenog žanra “narcocorrido” koji je posvećen glorificiraju kriminalnog nasilja. Quintero živi u SAD-u obiteljskim životom u ubavoj kućici, o pustolovinama “sicariosa” informira se preko interneta, a tekstove nerijetko piše i po izravnoj narudžbi revolveraša. O žanru narcocorrido s ponosom govori kao o “novom hip-hopu” kojem je - kako navodi - “nebo granica”. Nije jedini.

Shaul Schwartz - koji je prije karijere dokumentarista napravio ime kao nagrađivani ratni fotoreporter - usporedno s pričom o narcocorrido muzici prikazuje i jezivi realitet onih koji su izloženi nasilju koje ta muzika slavi. Donosi svagdan sitnih dućandžija koji stenju pod reketom, roditelja koji su izgubili djecu te policajaca poput Ricarda Sota kojem je već izginula gotovo cijela klasa iz policijske škole, kojem je šef nakon prijetnji kartela dao otkaz i zbrisao s posla preko noći.

Sam Soto svojevrsni je tužni isposnik rata protiv kartela. Živi bez obitelji, jer ju je prerizično imati, odlazi na pogrebe stradalih kolega, navečer se sa starom majkom, vlasnicom tabakerije, zabravi iza kućnih vrata jer je svjestan da ne može izići ni na pivo. I dok su ljudi kao Soto iz perspektive liberalnog zapadnog/sjevernog gledatelja neopjevani heroji, Schwartz porntira strašnu činjenicu da su s obje srane tex-mex granice supkulturni heroji ljudi koji Sotu rade o glavi. Redatelj intervjuira školarke koje s ushitom govore o ideji da budu cure “sicariosa”, prikazuje svjetinu koja u klubovima pjeva u glas o bazukama i otkinutim glavama, a na kraju nas vodi na gangsterski dio groblja u središtu kartela - gradu Sinaloi.

Najbrže rastuće groblje na svijetu, groblje u Sinaloi, raste nekoliko hektara godišnje, a najveći dio toga zapremaju velebne grobnice mafijaša, zapravo prave crkve s kupolom i križnim tlocrtom koje se tiskaju jedna uz drugu poput kakvog zaumnog grada. Na tom groblju, mladci poginuli u dvadesetima daju se pokopati s oružjem, a posebna je atrakcija biti pokopan s omiljenim prometalom sicariosa: pick-up kamionetom. “Narco cultura” Shaula Schwartza izvanredan je, ali i potpuno šokantan dokumentarac.

Kultura uzdizanja odmetništva i glorifikacije ubojica s naše kulturne distance može izgledati užasavajuća - no, reklo bi se da mi manje od mnogih drugih naroda imamo pravo na takvo zgražanje. Hajdučija i odmetništvo, naposljetku, bili su tema naše verzije “narcocorrida” i najutjecajnijeg “estradnog” žanra u povijesti Balkana, a to su deseterac i gusle.

Dosta se sjetiti Šenoe i Mažuranića te nazivlja domaćih sportskih klubova (“Hajduk”, “Uskok”, “Gusar”…), da osvijestimo kako je priča o Edgaru Quinteru u nekom mjeri (bila) i naša priča.