Ima neke proklete simbolike u činjenici da je najslavniji od filmskih “Batmana”, onaj Tima Burtona, premijerno prikazan u lipnju 1989., samo nekoliko mjeseci prije nego što će uz tresak pasti berlinski zid. Taj film, naime, kao da je navijestio što će se dogoditi jednom kad taj zid padne.
Ta scena, koja proriče svijet u kojem danas živimo, zbiva se u samoj završnici filma. Gotham je umoran od opiranja bezakonju, Batman je diskreditiran. Ljudima su dodijali i pravna država i demokracija. Žele jednostavniji svijet, žele estradnog mesiju. Žele, ukratko, Jokera. I Jokera će dobiti. Joker ulazi u Gotham kao pobjednik, uz fanfare i pompu. Pristiže s paradom punom veselog kiča te svjetini koja mu kliče pod noge baca novce. Uokolo lete novčanice, a svjetina se jagmi da ih ugrabi. Taj filmski trenutak točan je opis onog momenta u kojem živimo 30 godina kasnije. Opis svijeta kojim su zavladali “jokeri”, Berlusconi, Kerum, Babiš, Boris Johnson i Trump.
Lik koji potpiruje maštu puka
A kako je naš svijet postupno postajao svijet kojim vladaju “jokeri”, tako je lik Jokera sve više potpirivao pučku maštu. Lik vječno nasmiješenog, zabavnog i žovijalnog zlikovca već se odavno emancipirao od uloge “običnog” negativca u superjunačkom stripu. Dok su drugi negativci, od Magenta do Catwoman, ostali to što i jesu, sporedni junaci u tuđim fabulama, s Jokerom nije takav slučaj. Batmanov arhineprijatelj postao je tijekom posljednjih 30 godine, ne bez razloga, predmet supkulturne fascinacije. Finale te fascinacije je film “Joker” Todda Phillipsa, koji u hrvatska kina dolazi idućeg tjedna. U tom filmu Joker više nije samo protivnik. U tom filmu Batmana više uopće ni nema. Taj film drama je psihopata skrivenog iza nacerenog lica. Taj film više ne stanuje na ladici spektakala o superherojima, nego u sasvim drugoj niši - u onoj art filma koji na festivalima poput Venecije dobiva nagrade.
Ako dosad nije bilo jasno, sad očito jest - današnjem društvu i današnjoj kulturi lik Jokera je postao opsesivno važan.
Stripovski lik Jokera prvi se put pojavio pred publikom u proljeće 1940., samo desetak mjeseci nakon što je na svijet došao njegov arhineprijatelj Batman. Pojavio se u prvom samostalnom strip albumu o Batmanu, kao prvi od njegovih redovnih protivnika. Autorstvo lika nacerenog psihopata, uči nas povijest stripa, dijele trojice ljudi: strip scenarist Bill Finger, te crtači i scenaristi Jerry Robinson i Bob Kane. Trojac suautora prvih Batmana navodno se domislio lika Jokera kad je Robinson jednom u studio donio igraču kartu s crtežom džokera. Kao uzorak za vizualizaciju zlikovca poslužio im je njemački ekspresionistički glumac Conrad Veidt. Obično se navodi da je nadahnuće za Jokera bio Veidtov lik izobličenog, nacerenog junaka Gwynplainea iz nijemog filma “Čovjek koji se smijao” (1928.) njemačkog ekspresionističkog režisera Paula Lenija.
Tijekom zlatnog doba stripa, do polovice 50-ih, Joker će biti najčešći i najpopularniji od Batmanovih rivala. U tom periodu nastaju i neki od tipičnih Jokerovih trikova: od likvidiranja protivnika sječivom karte, do ubitačnih praktičkih šala poput zujalica sa strujom i letalnih buketa cvijeća. Joker već tada ima ludičku, razigranu dimenziju, povezan je uz šarenilo i smijeh. No, u osnovi je on masovni ubojica i psihopat. Kad se sredinom pedesetih raspirio val moralne panike zbog stripova koji kvare mlade, nakladnici ublažavaju sadržaj stripova i uklanjaju iz njih prekomjerno nasilje. U tom periodu Joker biva pomalo zaglađen, postaje više zlobni prankster, nešto između pravog zlikovca i onog što Hollywood zove sidekick comic. Joker počinje polako iščezavati iz Batmana nakon 1964., kad urednički posao u DC Comicsu preuzima urednik Julius Schwarz, koji taj lik nije volio. Od 1969. do 1973. se, recimo, Joker nije uopće pojavio na roto-stranicama.
Tih će godina Jokera, prvi, no ne i zadnji put, u žive vratiti medij pokretne slike. Od 1966. do 1968. na američkoj televiziji igra razigrana, samoironična camp serija “Batman” autora Williama Doziera. Lik Jokera, kojeg je u seriji glumio Meksikanac Cesar Romero, strašno je pasao luckastom i samoironičnom campu Dozierove serije. Joker je u seriji (opet) jedan od glavnih negativaca, a u jednoj epizodi, recimo, pretvara Vijeće sigurnosti UN-a u ampule s prahom u raznim bojama.
Okretanje zrelijoj publici
Premda već 70-ih ima samostalne epizode, Joker tih godina ipak pomalo pada u drugi plan. To se mijenja od konca 80-ih godina, kad se “Batmana” laća najvažniji autor koji je na njemu radio nakon Boba Kanea, Frank Miller. Tadašnji tim autora “Batmana” usmjeruje se prema zrelijoj publici, mračnijim sadržajima i tmastijem tonu, a Joker se kao šareni, prijeteći kontrast fantastično uklapao u to ikonografsko preusmjeravanje. Koncem 80-ih mit o Jokeru dobiva ključne gradivne elemente.
Joker ubija Robina, Joker je, doznajemo, posmicao Batmanove roditelje. U epizodi “Killing Joke” iz 1988. ispripovijedana je i njegova povijest. Joker je, doznaje se u tom sveščiću, bio običan čovjek, inženjer kemije koji se skrbio o obitelji i pokušavao tjerati karijeru komičara. Poražen je i ponižen: gubi obitelj, karijera komičara mu se izjalovi, da bi naposljetku pao u rezervoar kemikalija koje mu izobliče lice. Taj će motiv koristiti Tim Burton kao uvodni dio u svom “Batmanu” iz 1989. A upravo će ta “biografska” epizoda “Killing Joke” biti predložak i za Phillipsov film “Joker”.
Jack Nicholson revolucija
Burtonov “Batman” iz 1989. ipak će se u konačnici pokazati prijelomnim u popularizaciji Jokera izvan niše čitatelja stripova o superjunacima. Burton je za ulogu Jokera htio Jacka Nicholsona, kojeg je dobio nakon što je produkcija pristala na njegove mušičave uvjete i lavovski udio u utršku (darežljivo dijeljenje postotaka je pridonijelo da film unatoč visokoj gledanosti završi u minusu). Burton je u film uključio sve žovijalne karakteristike lika, od zujalica do buketa cvijeća koji eksplodiraju. No, nije u Burtonovu Jokeru bilo ništa vedro i relaksirano. Burtonov film revolucionirao je Hollywood utoliko što je ispreturao čitavu ikonografiju. Do tada su totalitarne ideologije, satrapi i autokrati bili prikazivani u “esesovskim” tmastim bojama (primjer: Darth Vader!).
U “Batmanu” je bilo obratno. Glavni lik bio je tmuran, melankoličan, vezan uz mračne boje i prijeteću ikonografiju. Zlikovac je pak bio vedar, zabavan, dinamičan, estradno dopadljiv, pun života, veselja, muzike i boja. Burtonov film bio je politički vizionarski. Taj je film navijestio da će u postmodernoj politici autokrati biti zabavljači i nasmiješeni populisti, a da će nove autoritarne ideologije ići pod ruku s razbibrigom, estradom, TV šouovima, pučkim feštama i trivijalnom zabavom. Burtonov Joker bio je prvi populistički vođa, prije Berlusconija, Keruma i Trumpa.
Kad je Christopher Nolan nakon osam godina stanke 2005. obnovio serijal s “Batman Begins”, u prvom je filmu preskočio Jokera. Zato ga je već u drugom smjestio u središte priče. “Dark Knight” (2008.) nerijetko se drži možda i najboljim Batmanovim filmom, a pojavljuje se učestalo i na listama najboljih filmova 21. stoljeća. Nolan će u filmu jako pomladiti Jokera i ulogu dati 28-godišnjem Heathu Ledgeru. Ledgerova zaista sjajna uloga ostat će, međutim, u sjeni tragedije. Joker je bio posljednji lik kojeg će Ledger glumiti. Par mjeseci uoči premijere mladog su glumca našli mrtvog u njujorškom stanu, predoziranog lijekovima. “Dark Knight” je dobio najsablasniju moguću reklamu, a lik Jokera novi morbidni sloj u svom historijatu.
Od tada nadalje, Joker će se učestalo pojavljivati u animiranim serijalima, videoigricama i jednom lego filmu. Pojavit će se uzgred i u “Suicide Squadu”, gdje ga je glumio Jared Leto. A nizu glumaca koji su utjelovljivali zloćudnog zabavljača sad se nakon trojice najvažnijih, Cesara Romera, Jacka Nicholsona i Heatha Ledgera, pridružio i Joaquin Phoenix, čiju ulogu u “Jokeru” hvale čak i oni koji film ne hvale sasvim.
Radnja u ranim osamdesetima
Joker je sredinom 70-ih postao prvi stripovski negativac koji se “odlijepio” od svog junaka i imao samostalne epizode pod svojim imenom. Sad se to ponavlja i na filmu. Phillipsov “Joker” film je o Jokeru bez Batmana, o urbanom osamljeniku i propalom zabavljaču koji se izvrgne u psihopata. Film je temeljen upravo na epizodi stripa “Killing Joke” iz 1988., a sukladno tome je i ikonografski smješten u rane 80-e. Taj novi “Joker” pojavljuje se u kinima u jednom novom svijetu, bitno drukčijem od onog u kojem je 1989. nastao “Batman”. U međuvremenu, Gotham je diskreditiran, Joker i “jokeri” došli su na vlast. Stoga nas lik Jokera više nego ikad mora zanimati.