Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća žanr “mača i magije” bio je na svom vrhuncu. Dekada je počela epskim “Ekskaliburom”, snimljena su dva nastavka “Conana” s Arnoldom Schwarzeneggerom, potom “Žena sokol” s Rutgerom Hauerom i Michelle Pfeiffer, pa “Crvena Sonja” s Brigitte Nielsen, a završila je spektakularnim “Willowom” Rona Howarda.
Fantastika je potom izišla iz mode, a cijeli se žanr većinom mogao svesti na zaboravljive B-filmove. Trilogija “Gospodara prstenova” Petera Jacksona jedini su filmovi koji su uspjeli polučiti kritički i komercijalni uspjeh, ali on nije doveo do renesanse žanra koji je Hollywood nastavio izbjegavati.
Mač i sandale
U serijskom formatu klasična fantastika nikad nije zaživjela u produkciji s visokim budžetom, koji je nužan da bi se serija mogla ozbiljno doživjeti. Jeftinije produkcije, poput “Herculesa” i “Xene, princeze ratnice”, uspjele su prvenstveno jer same sebe nisu shvaćale ozbiljno, nego su bile spremne našaliti se na vlastiti račun.
No, planetarni uspjeh “Igre prijestolja” pokazao je da interes za klasičnom fantastikom, za pričama o zmajevima, vitezovima i čarobnjacima itekako postoji, a kroz HBO-ovu seriju vjerojatno je pridobio i nove obožavatelje. Kako se približavao kraj sage o Westerosu, Netflix je zaključio da vrijedi pokušati preuzeti barem dio ljubitelja žanra i bacio se u potragu za predloškom koji bi ih mogao privući.
Odabrana je serija knjiga o vješcu Geraltu od Rivije poljskog pisca Andrzeja Sapkowskog, prema kojima je nastala i trilogija videoigara “The Witcher”, poljskog studija CD Projekt Red. Knjige su u Poljskoj bile iznimno popularne, no svjetski su uspjeh polučile igre koje su prodane u više od 40 milijuna primjeraka, a treći je nastavak, izdan 2015., većina publikacija proglasila igrom godine.
Serija, kao i knjige i igra, prati avanture Geralta, jednog od vještaca - reda čiji su pripadnici magijom pretvoreni u nadljude, mutante neviđene snage i brzih refleksa. Vješci su lovci na čudovišta, putuju od gradića do gradića i pomažu priprostom puku u borbi protiv nadnaravnih zala. No, za svoj trud, osim novca, dobivaju samo prijezir i odbijanje.
Geralt od Rivije je tihi junak, većina njegovih rečenica može se svesti na “hmmm” i “je*** ti”, no njegovo stoičko držanje trebalo bi skrivati bogat unutarnji svijet, pun složenih razmišljanja i potisnutih emocija. Nažalost, uz sav trud Henryja Cavilla, najpoznatijeg po ulozi Supermana, Geralt ostaje dvodimenzionalni lik kroz cijelu seriju.
Knjige daju uvid u Geraltove misli i osjećaje, a igre puštaju igrače da razvijaju vlastite, no Cavillu je jako teško dati dubinu liku dok daje sve od sebe kako bi imitirao dubok, hrapav glas na koji su navikli igrači te dok mora nositi žute leće i dugu bijelu periku.
Drveni dijalozi
Cavill se svejedno trudi - prema vlastitom priznanju, velik je obožavatelj i igre i romana - no dodatno ga sputava scenarij, prepun drvenih i neprirodnih dijaloga.
Serija se previše trudi uvjeriti gledatelja da je smještena u detaljno razrađen svijet, pun složenih odnosa među pojedinim fiktivnim zemljama i geopolitičkim igračima, no to prvenstveno čini kroz dijaloge u kojima likovi citiraju enciklopedijske podatke i razbacuju se imenima vladara i država, planina i rijeka koje gledateljima ne znače ništa. Cjelokupna produkcija ostavlja na trenutke izrazito jeftin dojam, pogotovo nakon “Igre prijestolja”. Bolje kostime i oklope moguće je vidjeti na “cosplayerima” na sajmovima igara, često izgledaju kao rad amatera koji se nije pretjerano trudio. Dvorci ne izgledaju kao da u njima stvarno netko živi, nego kao lokacije koje je netko unajmio za vikend kako bi uživo igrao role-playing igre.
Koreografije borbe na prvu izgledaju atraktivno, no raspadaju se nakon malo pažljivijeg pogleda - Geraltov mač postrance prolazi kroz kosti i oklope, ne teži ništa, a neprijatelji pristojno čekaju u redu da ih se pokosi jednog po jednog.
Serija tonski vrluda pokušavajući na trenutke pogoditi grubi realizam “Igre prijestolja”, a na trenutke se pokušava opustiti i ne shvaćati preozbiljno, no ne uspijeva u potpunosti ni u jednom.
Osim Geraltovih avantura - svaka epizoda sadrži novu - serija paralelno prati još dvije priče koje se polagano razvijaju. Jedna prati uspon čarobnice Yennefer od skromnih početaka, kad ju je, ružnu i grbavu, vlastiti otac prodao za manje od cijene krmače, do uspona kao jedne od najmoćnijih majstorica magičnih sila koja se s Geraltom upušta u zanimljiv, ravnopravan i turbulentan odnos. Posljednja priča prati mladu princezu Ciri koja bježi od osvajača koji su razorili njezin grad, ubili kraljicu i zavladali njezinim kraljevstvom.
Svaka od tri paralelne priče odvija se različitim tempom i smještena je u različito razdoblje, no ta činjenica gledateljima nije najjasnije predstavljena. Priče Geralta i Yennefer protežu se kroz više desetaka godina (mutanti i ljudi dotaknuti magijom izrazito sporo stare pa glumci desetljećima izgledaju identično), a priča o Ciri zbiva se u rasponu od samo nekoliko tjedana. Prva jasna naznaka da su priče dislocirane vremenski, a ne samo geografski, jest kada Geralt upoznaje Cirine roditelje koji su u njezinoj priči mrtvi već godinama.
Takvo skakanje kroz vrijeme i prostor nimalo ne pomaže ionako nekoherentnom narativu i samo nepotrebno zbunjuje gledatelje, bez da se na kraju na neki način dramaturški isplati. Cirina je priča istodobno i najdosadnija pa se kroz svih osam epizoda doima kao prisiljeno ispunjavanje vremena kako je, eto, ne bismo zaboravili dok se konačno ne nađe s Geraltom.
Sudba kleta
Kroz cijelu seriju proteže se motiv neizbježne sudbine, a ta se riječ ponavlja toliko puta da do kraja sezone već prestaje značiti bilo što.
Svijetla točka u prvoj sezoni su epizode u kojima se susreću Geralt i Yennefer, koju glumi mlada Anya Chalotra. Chalotra je u stanju prikazati strast i emocije, jedan je od rijetkih likova koji pokazuju znakove života, a ne drvenog stoicizma. Kemija između nje i Cavilla je najautentičniji adut serije, pa tako i samozatajni vještac pokraj Yennefer dobije priliku pokazati emocije i razotkriti se kao ljudsko biće.
Serija je izazvala izrazito podijeljene reakcije: većina publike iznimno je zadovoljna, a većina kritičara izrazito razočarana. To najvjerojatnije znači da će vam se svidjeti ako ste ljubitelji magije i fantastike ili jedan od milijuna igrača koji su ušli u Geraltovu kožu. Oni koji su očekivali kvalitetnu dramsku seriju, s dobro razrađenim likovima i inteligentnim scenarijem, sigurno će biti razočarani.
No, kao sušta zabava “Witcher” može zadovoljiti, a Netflix može biti i više nego zadovoljan uspjehom. Druga je sezona naručena i prije početka prikazivanja prve, a nakon što je serija postala dostupna, u samo nekoliko tjedana je postala najtraženija na internetu, što dokazuje da Netflix nije pogriješio procijenivši potencijalnu publiku. Tvrtka je uz relativno mali proračun - samo djeličak onoga što je po epizodi imala “Igra prijestolja” - dobila znatno više nego što se mogla i nadati.