U svojoj slavnoj knjizi “Storytelling in the New Hollywood” (Pripovijedanje u novom Hollywoodu) američka je teoretičarka filma Kristin Thompson rekonstruirala vlastito iskustvo kad je kao obični kinogledatelj 1979. godine otišla pogledati film “Osmi putnik” (Alien) Ridleyja Scotta. Danas - kad je serijal “Alien” postao stvar opće kulture - gledatelj kad ide u kino zna da će gledati film o borbi ljudi i čudovišta, da će u toj borbi ljudi većinom biti posmicani i da će na koncu glavna heroina filma biti pukovnica Ripley, odnosno Sigourney Weaver.
No - piše Thompson - godine 1979. gledatelja prvog “Aliena” baš ništa nije upućivalo na takav smjer zbivanja. Gledao je film na čijoj su špici glumci bili navedeni skupno, jednakom veličinom slova, po redu pojavljivanja. Među njima ih je bilo nekoliko koji su tadašnjoj publici bili razmjerno poznati - John Hurt, Tom Skerritt, Harry Dean Stanton. Upućeni gledatelj morao je podrazumijevati da će netko od njih biti glavni junak filma i nadjačati aliene. U tom trenutku, Sigourney Weaver bila je slabo poznata, zgodnušna glumica s dvije epizodne uloge. Gledatelj je mogao očekivati ili da će biti među prvim žrtvama, ili da će poživjeti kao sentimentalni interes junaka. Ali, nitko nije mogao pomisliti da će Weaver biti heroina filma. Jer, u akcijskim filmovima heroje ne glume anonimni epizodisti. I - još važnije - u akcijskom filmu heroje ne glume žene.
Alfa mužjaci
Tada - kasnih sedamdesetih - akcijski žanrovi - akcijski triler, SF ili ratni film - još su bili mačo-domena. I publika i kinorepertoar sociološki su se još dijelili na “ženske” i “muške” žanrove. Cure su u kino odlazile gledati melodrame i romantične komedije, a akcijski film bio je domena tinejdžerskih muškića koji su ih odlazili gledati u čoporima. Akcijskim filmom dominirali su alfa-mužjaci: u generaciji prije Burt Reynolds, Steve McQueen i Charles Bronson, u 80-ima Arnold Schwarzenegger, Bruce Willis ili Steven Seagal. Taj trend - već učvršćen u klasičnom Hollywoodu - samo je eskalirao u epohi VHS-a, kad kućno gledanje dodatno segmentira publiku. Svijet akcijskog filma bio je testosteronski svijet iz kojeg su cure bile isključene. I na platnu i u gledalištu, one su imale isti status: krotkih, poslušnih pratilja.
Danas, to nam izgleda tako daleko.
Jer, komercijalno filmsko ljeto 2017. dovelo je do vrhunca trend koji pratimo već dulje od desetljeća - a to je trend feminizacije akcijskog filma. Tijekom ovog holivudskog ljeta gledali smo najmanje tri krupna holivudska akcijska hita u kojima se mlate i pucaju cure. U filmu “Ghost in the Shell” nastalom prema istoimenom japanskom predlošku gledali smo Scarlett Johansson u ulozi majorice Mire Killian kako se bori protiv odmetnute obavještajne agencije, i pri tome puca, skače s nebodera i u okršaju svladava kiborge. Početkom ljeta, u kinima se uz opći (i - za moj osobni ukus - neutemeljeni) ushit kritike pojavio film “Wonder Woman”, ekranizacija najslavnije superjunakinje iz galaksije DC Comics. Jedan od rijetkih akcijskih filmova A produkcije koji je režirala žena (Patty Jenkins), “Wonder Woman” za junakinju ima heroinu koja skače po krovovima i vitla mačem, a glumi je izraelska glumica Gal Gadot. Konačno, krajem kolovoza u kinima se pojavio film “Atomic Blonde” nastao prema stripu “Najhladniji grad” Britanaca Anthonyja Johnsona i Sama Harta. U filmu zamršenog špijunskog zapleta, ambijentiranom u Berlin koncem hladnog rata, ulogu agentice Mi6 Lorraine Broughton glumi Charlize Theron.
Unatoč tome što cijeli film uglavnom ne izuva visoke štikle, Broughton/Theron u filmu trči, skače sa zgrada, svladava protivnike koaksijalnim kabelom, nožem i pištoljem, a akcijski vrhunac filma u režiji Davida Leitcha osmominutna je scena obračuna s agentima KGB na jednom berlinskom stubištu. Zaboravite Michael Baya i Simona Westa, zaboravite akcijsku estetiku iz videospotova u kojoj se fizički sukob fragmentira u montažne puzzle. Leitchova scena puno je bliža novoj, fizičkoj i naturalističkoj akcijskoj estetici serijala o Bourneu ili filmova o Bondu u eri Daniela Craiga. Snimljena je u jednom neprekinutom kadru, a tijekom tog osmominutnog kadra Theron se bez dublera mlati, šaketa, prima i zadaje udarce, pada niz stube, leti o zid, glavinjajući po stubištu i dvama stanovima. Riječ je o perfektnoj stilskoj vježbi, primjeru čistog, sirovog, prljavog akcijskog filma. Ono što daje dodatni element šoka činjenica je da u toj injekciji čistog, brutalnog mačizma gledamo (dobrano izubijano i modro) jedno od najglamuroznijih ženskih hollywoodskih lica.
Ljeto 2017. - ukratko - bilo je i još je ljeto akcijskih heroina. No, nije o riječ o tektonskog obratu. Prije je riječ o finalu jednog općeg trenda koji u komercijalnom filmu traje desetak godina, a u popularnoj kulturi barem od sredine 90-ih i pojave Lare Croft. I žanrovske i sociološke barijere su pale: akcijski film više nije ekskluzivno “muški”, ni na platnu, ni u gledalištu.
Kultni interes
Tijekom najvećeg dijela 20. stoljeća, patrijarhat na ekranu reflektirao je patrijarhat u društvu, a akcijska uloga bila je rezervirana za muške. Uloge poduzetnih, akcijskih žena bile su rijetke, pa nije čudo da su te rijetke - poput negativke Irme Vep iz nijemog francuskog serijala “Vampir” Louisa Feuilladea - postale predmet kultnog interesa. Tijekom 70-ih, akcijske su heroine bile rijetke, i uglavnom su ciljale nišnu publiku. Takav je slučaj s crnom heroinom Foxy Brown iz blaxploitation filmova s Pam Grier u glavnoj ulozi, ili pak s TV serijom “Charliejevi anđeli” iz 70-ih. Tijekom 70-ih i 80-ih žene prvi put dobivaju glavne uloge u žanrovskih filmovima, no uglavnom u hororima. Tijekom tog razdoblja, serijali poput “Noći vještica”, “Petka trinaestog” i “Straha u ulici brijestova” oblikuju trop ženske junakinje, naoko ranjive, žrtve ubojice i seksualne ugroze, no dovoljno žilave da svlada zlikovca. Američka teoretičarka filma Carol Clover 1992. u svojoj utjecajnoj knjizi “Muškarci, žene i motorne pile: rod u modernom hororu” taj tip junakinja nazvat će “finalna djevojka” (final girl). Final girl na neki je način androgini križanac: žena, ali žena od akcije, nerijetko nosi ime koje može biti i muško i žensko, i očito cilja na to da bude objekt identifikacije publiku obaju spolova. Uzgred, za Clover je i agentica Ripley primjer finalne djevojke.
Tijekom 80-ih, taj se tip mužjačke, odrješite junakinje puzeći širi kroz ostale žanrove, a primjer za to je lik Sarah Connor (Linde Hamilton) iz serijala Terminator - lik koji, međutim, i u tom filmu u žanrovskoj hijerarhiji stoji podređen Arnoldu Schwarzeneggeru. Uz Sarah Connor i agenticu Ripley, treće nezaobilazna akcijska heroina tog razdoblja je Bessonova Nikita, no - ona ipak pripada drugoj i filmskoj i rodnoj kulturi - onaj kudikamo manje patrijarhalnoj, francuskoj.
Premda je teško nepobitno tvrditi, dojam je da su se stvari stubokom promijenile u 90-ima - dijelom pod utjecajem feminističke ideologije i političke korektnosti, ali - rekao bih - još više pod utjecajem mijena u medijskom pejzažu. Pojavljuju se igrice, koje postaju dominantna omladinska supkultura obaju spolova. Te igrice nerijetko se (ako ne uvijek) temelje na žanrovskim konvencijama i općim mjestima akcijskog filma. Ujedno, kod igrica igrač nerijetko može birati svoj role play, a to katkad znači i spol. Nije slučajno da prva velika akcijska heroina suvremene ere nije došla iz filma, i da je (barem isprva) nije utjelovljavala glumica. Prva akcijska junakinja suvremene ere bila je arheologinja/pustolovka Lara Croft, koju je u igri “Tomb Raider” godine 1996. smislio britanski tvorac igrica Toby Gard. Lara Croft postala je prva virtualna zvijezda. Postala je najveća akcijska zvijezda svoje epohe. Ujedno, bila je akcijska junakinja žena.
Crossover Lare Croft
Lara Croft je pokazala da je rodni crossover moguć, a akcijski žanrovi sociološki su se otvorili prema mlađoj ženskog publici koja se rado identificirala s “badass” heroinama. U idućem razdoblju, gotovo je nezamislivo da u akcijskom filmu tim ne sadrži barem jednu žensku akcijsku heroinu, a to jednako vrijedi i za superjunačke ansamble, kao i za “Machete”, “Tigar i zmaj” ili “Fast and Furious”. No, stvari će otići i korak dalje. Tijekom dvijetisućitih, najmanje će četiri ili pet velikih serijala počivati na provodnom ženskom akcijskom junaku. Prvi je od njih nimalo cijenjeni vampirski serijal “Underworld” (prvi film 2003.) u kojem glavna junakinja Selene (Kate Beckinsale) stoljećima ratuje s kastom vampira. Drugi je Resident Evil (prvi film 2002.) u kojem glavna junakinja Alice (Milla Jovovich) u šest nastavaka ratuje protiv zombija koje je kreirala biotehnološka korporacija. Treći i u filmskom smislu najcjenjeniji je “Kill Bill”, dvofilmski serijal Quentina Tarantina u kojem pratimo pustolovine Beatrix Kiddo (Uma Thurman), mačevalačkog virtuoza u žutom trikou koja je eruditski načinjena da se perfektno uklopi u klišej finalne djevojke. Četvrti serijal s važnom junakinjom uvezen je iz književnosti.
Ona je vođa skupine
Riječ je o serijalu kriminalističkih romana Stiega Larssona, i junakinji tih filmova Lisbeth Salander. Prema tetovirana informatičarka-hakerica (koju u holivudskoj verziji glumi Rooney Mara) nije u klasičnom smislu akcijska junakinja, bitno je oblikovala model prgave, nepokorne, osamljene i profesionalno superiorne heroine koji će se raširiti novijim komercijalnim filmom. Peti i nesumnjivo najreprezentativniji ciklus fikcije su “Igre gladi” (roman 2009., prvi film 2012.) u kojima pratimo pustolovine Katniss Everdeen (Jennifer Lawrence), heroine krvoločnog reality showa koja se tijekom serijala pretvori u vođu revolucionarnog, klasnog prevrata. Serijal je nastao prema (vrlo dobroj) prozi književnice Suzanne Collins. Filmovi su prilično dobro rekreirali duh trpke, jetke, ledeno sarkastične proze Collinsove, a sama Katniss postala je politički najreprezentativnija heroina suvremenog komercijalnog filma - smjesa “final girl” i ženskog Che Guevare.
Uz te serijale, ovo je desetljeće donijelo još nekoliko ženskih akcijskih junakinja koje se ne mogu zaobići. Prva od njih je Mallory Kane, junakinja Soderberghova akcijskog filma “Haywire” koju u filmu glumi ekspertica u borilačkim vještinama Gina Carano. Druga je Letty Ortiz (Michelle Rodriguez), sujunakinja serijala za automobilske fetišiste “Brzi i žestoki”. Konačno, ovaj je popis nemoguće zaključiti bez Imperator Furiosa (Charlize Theron) - jednooke, do glave ošišane i higijenski zapuštene akcijske junakinje filma “Mad Max: divlja cesta”. Po imenu i postavi lika i sama “final girl”, Imperator Furiosa, punokrvni je feministički karakter. Za razliku od “Nikite” ili junakinje “Atomske plavuše”, ona nije samo čovjek sistema kojom rukovode muškarci, nego vođa skupine, u neku ruku i politički lider s pokrićem u akcijskoj odvažnosti.
Nakon Mallory Kane i Imperator Furiose, Wonder Woman, majorica Killian i Lorraine Broughton nisu više korak dalje. No, ono što ovo ljeto čini posebnim je kontekst. Doista se nikad nije dogodilo da holivudska filmska sezona u toj mjeri počiva na curama koje skaču, pucaju i tuku. Zaboravite mišićavog Arnieja i Brucea Willisa u maji na špaline. Opasne zadaće sada odrađuju žene.