Šokantno je djelovala ovotjedna vijest da Wang Jianlin, drugi najbogatiji kineski tajkun, i njegova kompanija Wanda Group obustavljaju svoju holivudsku ekspanziju. Još donedavno tvrdio je da će ući sa svojim kapitalom u svih šest holivudskih “majora”, namjeravao je kupiti Dick Clark Productions (brinu se za Zlatne globuse i American Music Awards) pa i legendarni MGM, a njegove prve velike kupnje bile su kompanija Legendary Pictures (blockbusteri “300”, “Čovjek od čelika”, “Pacific Rim”, “Godzila”, “Jurski svijet” i dr.) i najveća američka prikazivačka mreža AMC. Hvalio se i da će istjerati Disneyland iz Kine, međutim, sada je prodao 13 svojih zabavnih parkova i očito se bacio na stabiliziranje svoga poslovnog carstva. Rekao je.
“Zadržao sam sve što treba zadržati i riješio se svega bez čega mogu.” Ionako su ga napadali da je preplatio svoje holivudske akvizicije (samo Legendary Pictures koštao ga je 3,5 milijardi dolara), ponašao se kao da ima novca na bacanje, no tome je po svoj prilici došao kraj. Još početkom godine upozoravao je novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa, koji je isprva slao poruke prijetnje kineskim biznismenima i njihovim neumjerenim investiranjem u Ameriku, da bi - ukoliko on tako odluči - bez posla moglo ostati 20 tisuća njegovih sugrađana, ali to ga više toliko ne zanima: ionako se Trump u travnju sastao s kineskim premijerom Xi Jinpingom i dogovorio poslovne olakšice od kojih će profitirati obje strane.
Veze s vladom
Potez Wang Jianlina je znakovit jer se smatra da on ima najbolje veze s kineskom vladom, sluša što se od njega traži i od toga ima najveće financijske pogodnosti. Trenutačno je u Kini latentna ekonomska kriza, mnogi krivnju svaljuju na odljev kapitala u prekomorske zemlje, pa je direktiva da se njihovi najbogatiji pojedinci vrate biznisu u domovini na kojem su ionako stekli basnoslovni imetak. No nema straha da će se i drugi kineski tajkuni - koji nisu takvi oportunisti - kloniti Hollywooda. Kineska kompanija Tencent ušla je u sve prestižniji STX Entertainment (američki podbačaj novog filma Luca Bessona “Valerian i grad tisuću planeta” neće ih ugroziti, ionako ga valjda nisu previše platili), moćni Alibaba Group postao je manjinski partner Amblin Entertainmenta, a njegov šef Jack Ma sastao se sa Stevenom Spielbergom, koji je davne 1981. osnovao tu kompaniju, dok je friška vijest da je kineski Linking Star Pictures postao partner POW! Entertainmenta, poduzeća Stana Leeja, tvorca mnogih Marvelovih ikona, te da će razvijati pet projekata o super junacima na kojima će kao savjetnik raditi i bivši potpredsjednik Marvela Bob Sabouni.
Hollywood danas više ne može bez Kine, kao što ni Kina ne može bez Hollywooda, iako njihovi odnosi nisu baš tako jednostavni. Američka je publika ovog ljeta razmjerno loše primila blockbustere “Transformeri: Posljednji vitez” i “Pirati s Kariba: Salazarova osveta”, no zato su oba u Kini bili veliki hitovi (prvi je zaradio 228 milijuna dolara bruto, čak 100 milijuna više nego u američkim kinima). Neusporedivo najbolje prošli su “Brzi i žestoki 8”, s bruto utrškom od 393 milijuna dolara postali su najuspješniji holivudski film svih vremena u kineskim kinima: donekle je pomoglo što su u produkciji sudjelovale čak dvije kineske kompanije, privatna Perfect World Pictures i državna China Film Group.
Po prometu bi se reklo da Kina spašava Hollywood, no nije baš tako. Prvi holivudski film uvezen u socijalističku Kinu je “Bjegunac” s Harrisonom Fordom, bilo je to 1994., kada je država procijenila da se njezina prikazivačka mreža ne može izdržavati samo s lokalnim proizvodima. Taj je akcijski triler prošao sjajno, uslijedili su i drugi holivudski blockbusteri, no vlada je neprestano upozoravala da njezin kinorepertoar neće postati holivudsko igralište, kao što je slučaj u većini europskih zemalja (pa i u nas). Uvoz je isprva bio strogo ograničen na 20 naslova godišnje, a podjela prihoda bila je drakonski stroga: samo 12 posto dobivao je američki distributer, a sve drugo ostajalo je u Kini, od čega je 22 posto bilo namijenjeno podupiranju kineske filmske industrije. Taj su prikazivački nonsens neprestano napadali Svjetska trgovinska organizacija i Američka filmska udruga, pa su se 2012. sastali američki potpredsjednik Joe Biden i kineski predsjednik Xi Jinping i dogovorili nove uvjete: uvozna kvota povećana je na 34 naslova (u međuvremenu je to naraslo na 38), a strani distributer dobivao je dvostruko više - 25 posto.
Još uvijek je to bilo malo, u većini zemalja izvan Amerike ukupni promet pojedinog filma dijeli se 40:60 (samo u Americi je pola-pola), ali američka strana je pretpostavila da će oko toga biti još pregovora. Kvota će se sasvim sigurno još povećati već do kraja godine, iako se sada čini posve dovoljnom (ukoliko je u produkciji holivudskog filma sudjelovala kineska kompanija, taj mimoilazi kvotu), kao i odnos u raspodjeli stranog distributera i domaćeg prikazivača, međutim, holivudska strana ne namjerava vršiti preveliki pritisak: Kina je po broju kinodvorana upravo prestigla Ameriku (ima ih 40.917, a njezin konkurent 40.759), a uskoro bi i po prometu mogla postati najveće filmsko tržište svijeta.
To tržište nije bog zna kako uređeno, za praznika nema šanse da se neki holivudski film tamo probije na repertoar, to je rezervirano samo za kineske filmove, a i cenzura je poseban problem: režu se scene prekomjernog nasilja, golotinja nije dozvoljena, kao uostalom ni scene seksa. Quentin Tarantino nije dao da mu kasape “Oslobođenog Djanga”, sam je napravio “mekšu” verziju, ali ni njome nije zadovoljan pa je savjetovao svojim kineskim poklonicima da potraže original putem piraterije na internetu.
Varanje s ulaznicama
Politički provokativne teme (po Kinu) tamo ne dolaze u obzir, prošla su vremena kada se snimao “Crveni ugao” s Richardom Gereom i Bai Ling, u kojem su policija i sudstvo prikazani kao korumpirani, ovih dana sami holivudski studiji obavljaju “autocenzuru”. Nova verzija “Karate Kida” vrlo je nenametljivo prikazala Kinu kao zemlju bezbroj mogućnosti, u ZF filmovima “Marsijanac” i “Dolazak” ta mnogoljudna zemlja (1,3 milijarde stanovnika) služi kao deux-ex-machina, a kineske glumce sve češće nalazite u važnim ulogama u skupim holivudskim blockbusterima. “Transformeri: Doba izumiranja” odigravali su se u Kini (odnosno Hong Kongu) i zbog toga ostvarili rekord, koji su potukli tek “Brzi i žestoki 8”. “Borba za Pacifik” Guillerma Del Tora osrednje je prošla u Americi, ali kako se i taj film zbiva u Hong Kongu, spasio ga je utržak u Aziji, pa se upravo priprema nastavak. Holivudski “majori” pristaju na sve: u trećem izdanju Disneyjevih “Pirata s Kariba” poznati kineski glumac Chow Yun-Fat igrao je glavnog negativca, pa je većina njegovih scena izrezana za tamošnje tržište.
Na tako nešto Disney još pristaje, ali ne i na varanje na kinoblagajnama. Kineski prikazivači, ponekad i pod prisilom države, sele prihode sa stranih filmova na domaće, kako bi stvorili lažnu sliku o uspjesima kineske kinematografije, pa je Disney angažirao nezavisnu američku firmu koja će kontrolirati što se zapravo događa u kineskim kinima. Koliko će joj prikazivači biti na raspolaganju, nije baš sigurno. Poznat je slučaj s četvrtim “Transformerima” koji su u jednom velikom multipleksu u Beijingu najavljeni u samo nekoliko dvorana, no kad je tamo navratio američki novinar, zapanjeno je ustanovio da je čitavo zdanje zaposjeo holivudski blockbuster: vlasnik je imao jednostavno objašnjenje, publiku je zanimao samo taj film pa je sve drugo pobacao s repertoara.
U Kini se godišnje snimi i do tisuću filmova, mnogi od njih i ne stignu do kina jer su politički nepoželjni (u pitanju su ipak provokativna art ostvarenja), međutim, 42 posto prometa ostvare upravo holivudski naslovi. Odnos Kine i Amerike bio bi puno ravnopravniji da kineski filmovi mogu zaintrigirati američku publiku, no to je dosad bio samo jednom slučaj, kada je sjajni wu xia spektakl Anga Leeja “Tigar i zmaj”, kinesko-tajvansko-američka koprodukcija, zgrnuo u Americi skoro 130 milijuna dolara bruto i bio nominiran za deset Oscara, osvojivši nagradu za najbolji strani film (u njemu se govorilo na mandarinskom dijalektu). Drugi najbolji rezultat ostvario je “Heroj” Zhanga Yimoua, s međunarodnom zvijezdom Jet Lijem, također povijesni borilački film, koji je zaradio 54 milijuna dolara bruto, jako dobro u odnosu na originalni budžet od 31 milijuna (ukupni promet bio je 177 i pol milijuna dolara diljem svijeta i u Kini). Poslije toga nijedan kineski film se nije približio tim zaradama.
Milijunski dug
Pravom se formulom činilo napraviti holivudsko-kineski blockbuster, Wanda Group je već kupila Legendary Pictures koji je počeo pripremati srednjovjekovni fantastični spektakl “Veliki zid”: za redatelja je odabran Zhang Yimou, danas najprestižniji kineski redatelj koji je fascinantno postavio otvaranje Olimpijskih igara u Beijingu i operu “Turandot” u Zabranjenom gradu, a na raspolaganju mu je bio budžet od 150 milijuna dolara, dotad najveći u povijesti kineske kinematografije. Nije se svima dopalo što glavnu ulogu igra holivudska zvijezda Matt Damon, međutim, marketinški je to bio posve suvisao potez. Veći je problem što su scenaristi bili Amerikanci , nije tu bilo one fascinantne istočnjačke začudnosti kao u “Tigru i zmaju” i “Heroju”, više je to sličilo jednom od nastavaka serijala “Mumija” s puno kompjutorskih efekata.
Kineske recenzije bile su dosta negativne, čak su i državne novine upozoravale privatne web stranice da ne budu tako kritične, ali je zarada od 170 milijuna dolara bruto u tamošnjim kinima bila posve zadovoljavajuća. Na žalost, film je u Americi utržio samo 45 milijuna dolara bruto, što je firmi Legendary Pictures ostavilo dug od 75 milijuna. Premijera je inače održana u Los Angelesu, u poznatom kinu Grauman’s Chinese Theater, koje danas ima novog vlasnika, kinesku kompaniju TCL.
Oda domovini
Trebat će još dosta vremena prije no što kineski filmovi osvoje Zapad, njihov najuspješniji film svih vremena, “Sirena” Stephena Chowa iz prošle godine, skupio je u Americi tek nešto preko tri milijuna dolara bruto: očito su kulturne razlike prevelike da bi Amerikanci tek tako prihvatili kineske komedije ili obiteljske melodrame. Jedna od strategija je privlačenje talenata iz Hong Konga, Chow je jedan od njih, a Jackie Chan ostvario je odličan rezultat humornim akcićem “Kung fu joga”, koji zahvaljujući dijelu radnje i glumačke ekipe mudro računa i na veliko indijsko tržište. Velik pomak predstavljalo bi popuštanje cenzure, koja bi omogućila stvaranje filmova sličnim onima koji se proizvode u Južnoj Koreji, s puno više nasilja i seksa. No što očekivati od kinematografije čiji se trenutačno najprestižniji film počinje prikazivati ovoga vikenda, to je završni dio domovinske trilogije o najvažnijim datumima u stvaranju nove Kine, nazvan je “Osnivanje vojske”, režira ga Andy Lau iz Hong Konga, međutim i redateljeva visoka razina teško da će pomoći prigodnoj temi. Povrh svega, stigla je naredba da film mora imati 45 posto svih raspoloživih prikazivačkih termina i da u isto vrijeme na repertoaru ne smije biti nijedan novi holivudski blockbuster. U tako dirigiranoj kinematografiji teško je govoriti o ravnopravnoj utakmici s Hollywoodom.
Budućnost? Wang Jianlin valjda je dobio packu zbog svoje bahatosti, njegovi konkurenti se puno manje razmeću i diskretno investiraju u Hollywood. Teško će ih spriječiti peticija 16 američkih kongresmena koji upozoravaju da Kina potiho preuzima Hollywood, jer je i sam Trump reterirao od svojih antikineskih stavova. Uostalom, tako je bilo i 1989. kada je Sony kupio Columbia Pictures, zaredale su tužbalice da Japanci dovršavaju u miru ono što nisu mogli u ratu, a Michael Crichton o tome je napisao “otrovan” roman “Izlazeće sunce”: dakako, njegova je ekranizacija beskrajno ublažena, jer se nikome u Hollywoodu tada nije svađalo s Japancima. Sony se otad spretno uklopio u holivudsku obitelj, imao uspone i padove, no Japan i Amerika su ipak bile dvije demokratske zemlje koje su poslovale po sličnim principima. Kod Kine to nije slučaj i to ostavlja prostora za povremene, vrlo neugodne obrate.