HOUSTON, IMAMO PROBLEM

KAKO JE TITO NASAMARIO SAD Na 'Galebu' putuje u Maroko kako bi okupio nesvrstane? Ni slučajno, imao je posve drugu misiju...

Zanemarimo igrane dijelove koji film odvode u krivom smjeru, glavni su adut dokumentarne snimke stavljene u novi, ponekad urnebesni kontekst

Ako ništa drugo, tvorci filma “Houston, imamo problem” imaju dobar smisao za marketing. Najava za njihov projekt pojavila se još 2012. na YouTubeu, navodno je imala preko milijun pregleda, a kako i ne bi kad se u njoj najavljivalo da su početkom 60-ih Amerikanci otkupili tajni jugoslavenski svemirski program i tako nadoknadili zaostatak u natjecanju sa Sovjetima u borbi za svemir. Mediji su njihove teze shvatili krajnje ozbiljno, zaredali su napisi u novinama i tv prilozi, a film se trebao pojaviti u kinima još krajem 2013.

Nije baš bilo tako, prošlo je još dosta vremena, nije baš bilo lako skupiti sve potencijalne koproducente i sponzore, no svjetska premijera napokon je održana na uglednom njujorškom Tribeca film festivalu, čedu Roberta De Nira, da bi se odmah zatim film pojavio i na našem repertoaru. Isplati li se kupiti ulaznicu ili pričekati da ga emitira kanal HBO, jedan od njegovih koproducenata? Ovisi.

Redatelj Žiga Virc (s bratom Bojanom napisao je i scenarij) definira film kao doku fikciju s igranim elementima, što je dosta točno. Naime, u samom početku predstavlja nam se izvjesni svemirski inženjer Ivan Pavić (zakleo bih se da je to naš glumac Božidar Smiljanić), koji je 60-ih po tajnom zadatku morao u Ameriku, obitelj ga je sahranila, a sada se prvi puta vraća u domovinu, želi vidjeti rodni Vis i kćer.

Zašto su čovjeku upropastili život? Zato što je Josip Broz Tito nasamario J.F. Kennedyja, prodao mu za dvije i pol milijarde dolara svemirski program koji nije funkcionirao, Jugoslavija je zahvaljujući tome doživjela ekonomski procvat, a američki su predsjednici i diplomati otad uzaludno tražili svoje novce natrag. Tijekom tih natezanja Tito je odobrio i slanje 26 stručnjaka u Ameriku, koji će popraviti sve što ne štima u jugoslavenskom projektu, među kojima je bio i spomenuti Pavić.

Zanemarimo igrane dijelove koji film odvode u krivom smjeru, glavni su adut dokumentarne snimke stavljene u novi, ponekad urnebesni kontekst. Tito na brodu Galeb putuje u Maroko kako bi okupio nesvrstane? Ni slučajno, imao je posve drugu misiju, ali o tome više kad pogledate film. Zašto su američki izaslanici, pa i predsjednici tako često posjećivali Jugoslaviji? Kako tvrdi Virc, ne zbog očuvanja utjecaja na jugoistoku Europe nego iz sasvim konkretnih razloga. Kakvu su ulogu u tome imali tvornica Zastava i njezin zloglasni proizvod, automobil Yugo? I opet, doznat ćete nakon što pogledate “Houston, imamo problem”.

Ukoliko dobro poznajete to razdoblje, uočit ćete da redatelj nije suviše precizan kad datira svoje materijale, za nevolju, film su mu na zagrebačkoj pretpremijeri prikazali u dvorani IMAX, na čijem su se golemom ekranu odmah prepoznali lažni kolaži, a prtljanja po povijesti ima u nebrojeno navrata. Drugačije nije ni moglo biti, no treba priznati da će neupućenom, a pogotovo stranom gledatelju, koji jedva zna da je Jugoslavija ikad postojala, sve to biti dosta uvjerljivo.

Dakako, nikad nismo doznali kakav je to bio svemirski program, a kako i bi, kad ga nije bilo. Sve završava primjerenom rečenicom: “Nek ide u p.... m....... i Tito”.

Najiritantniji su dijelovi filma u kojim filozofska zvijezda Slavoj Žižek pokušava obraniti njegov koncept, no čini to krajnje izvještačeno i glumata: kad ga vidimo u arhivskim snimcima iz 70-ih (a možda i 80-ih), doima se sugestivno i autoritativno. Očito, cijena slave nije mala.

Izdvajamo