JURICA PAVIČIĆ

Kako su bezopasni Česi i Slovaci pokušavali rušiti komunizam

Kotlovničar Fero na ljetovanju u Rovinju želio je postati agent CIA-e. Poslao je telegram u Voice of America, no nitko mu se nije javio. Po povratku kući šefu partije Husaku poslao je bombu i završio na robiji

Godine 1984. Stano je bio zidarski pomoćnik iz maloga grada u Češkoj. Tih godina komunizam je bio star i bolestan, a Stano je bio mlad i mrzio komuniste. Zaključio je da ne može više podnositi diktaturu bez otpora. Stoga je večer uoči prvomajske parade popio koju više, uzeo industrijski eksploziv i odlučio raznijeti binu za svečanost. Policija ga je zatekla kako se obnoć pijan vrzma oko bine i uhapsila. Zbog terorizma je odslužio četiri godine zatvora.

U to isto vrijeme, Fero je bio kotlovničar u toplani komiteta slovačkog KP. I on je bio mlad, frustriran i antikomunist. Kriomice je slušao Voice of America, ogorčen što cijeli svijet komentira kako se Poljaci bune, a kukavički Česi i Slovaci samo šutke trpe. Stoga je odlučio rušiti komunizam.

Igranje bombama

Prvo se uzaludno nastojao povezati sa zapadnim tajnim službama . A onda je - kao čin očaja - šefu partije Gustavu Husaku poslao paket s dezaktiviranom bombom. Dobio je 14 godina robije, od kojih je odslužio gotovo pola.

I Vladimir je osamdesetih uhapšen i osuđen zbog igranja eksplozivnim napravama. Dobio je 4 godine zatvora jer je eksplozivom počinio komunistima značajnu materijalnu štetu. Minirao je oglasnike KP-a, njih ukupno pedeset tri.

Stano, Fero i Vladimir danas žive u dvije države (Češkoj i Slovačkoj), imaju mirne, dosadne egzistencije. Ne poznaju se, a onaj tko njih ne poznaje, nikad ne bi rekao da je riječ o opasnim momcima s terorističkom prošlošću.

“Baršunasti teroristi” naslov je dugometražnog dokumentarca kojeg potpisuju trojica slovačkih režisera - Pavol Pekarčik, Ivan Ostrochovsky i Peter Kerekes i koji je prikazan u popratnom programu Forum berlinskog festivala. Tog popodneva navratio sam u dvoranu Cinemaxx multipleksa na Potsdamer Platzu ponukan najviše činjenicom što se iza slovačkog dokumentarca kao jedan od koprodukcijskih partnera našla i hrvatska produkcijska kuća Nukleus film Siniše Juričića. Samim tim, “Baršunasti teroristi” su nominalno i jedini hrvatski naslov koji je uvršten na ovogodišnji Berlin.

Korijeni buntovništva

Da nije bilo te činjenice, nisam siguran da bi mi u gomili filmova zapeo za oko još jedan dokumentarac o žrtvama komunističke represije. Međutim, da nisam tog popodneva vidio “Velvet Terrorists”, to bi bila kolosalna pogreška . Jer, “Baršunasti teroristi” nisu samo jedan od najboljih, a možda i najzabavniji film ovogodišnjeg Berlina, nego i film koji sjajno analizira korijene buntovništva i heroizma.

U uvodnim materijalima filma Kerekes, Pekarčik i Ostrochovsky navode citat iz “Drakule” Brama Stokera koji je u Slovačkoj možda stvar opće kulture, no mene je uveselio. U citatu iz Stokera pripovjedač navodi kako su jedne noći u Karpatima njegovu kočiju okružili namrgođeni orijaši. On se ustrašio, a njegov mu je lokalni suputnik protumačio “ne brinite se, to su Slovaci. Izgledaju strašno, ali su bezopasni.” Slovački autori tematiziraju taj mit o mrkim, ali zapravo bezopasnim Česima i Slovacima, koji - kako je jednom napisao Menzel - “nikad ne ratuju”.

Djelovanje na rubu

Trojica junaka filma u jednom su trenutku bili mladi i frustrirani krotkošću svojih sunarodnjaka i odlučili djelovati. A to “djelovanje” neprestano je na rubu herojskog i ridikuloznog, apsurdno i ujedno potpuno oblikovano kodovima heroizma iz popularne kulture. Tako je - primjerice - Fero odlučio iskoristiti godišnji odmor u Jugoslaviji da bi se povezao sa “stranom agenturom”. Otišao je s curom u Rovinj (gdje je dio filma i snimljen) te s lokalne pošte poslao telegram u Voice of America kako želi postati agent CIA-e. Rekao je da će čekati tu večer u točno određenoj taverni s točno opisanom majicom. Došao je u nju i sutra i svih deset dana godišnjeg, ali se CIA nije javila. Kad se vratio, cura ga je ostavila, a on Husaku poslao bombu.

Od trojice režisera, dvojica - Pekarčik i Ostrochovsky - izvan Slovačke su potpuno nepoznati. Takav slučaj nije s najstarijim Kerekesom, koji je prije nekoliko godina snimio dokumentaristički hit “Cooking History” (Kuhanje povijesti), u kojem je ispričao povijest europskog 20. stoljeća preko 12 vojnih kuhara, od francuskog kuhara u alžirskom ratu, preko Srba, Bošnjaka i Hrvata do Mađarice koja je kuhala za sovjetske okupatore.

Oni koji poznaju taj film znaju da Kerekes nije tipičan dokumentarist. On je više dokumentarist tipa Želimira Žilnika ili Nikole Babića. Vidljivo režira svoje junake, daje im glumačke zadatke, inscenira za film konstruirane situacije, poigrava se apsurdnim gegovima i titlovima. Slično je i u “Baršunastim teroristima”. Tako on Feru vodi u Rovinj, gdje on “čeka CIA-u”, tjera ga da vozi auto i u stilu Jamesa Bonda puca na zamišljene neprijatelje. Stana vodi da minira stabla u šumi, a za Vladimira organizira audiciju na kojoj on “regrutira” cure u tajnu postrojbu kako bi im udahnuo ideale otpora.

Ono što je provodna nit humora u filmu je činjenica da trojica “terorista” ne mogu biti običniji sredovječni ljudi. Stano je neoženjen, radi kao građevinac , a film ga prati tijekom njegovih pokušaja da preko oglasnika nađe curu. Ide na ribičiju s tetoviranim klipanima u majama na špaline koji govore kako je “Europa propala” i “nema demokracije” jer sve “vode komunisti”. Fero je sretno oženjen, ima kuhinju s kutnom garniturom i pastelnim zidnim tapetama koja izgleda kao mitteleuropski malograđanski kič iz Almodovara.

Dobre strane

“Baršunasti teroristi” su film koji jetkom ironijom rastvara svaku patetiku disidentstva. U tom filmu malo ima o tome zašto su uopće “teroristi” bili frustrirani komunizmom, sama represija tek je anegdotalna konstatacija, a junaštvo kao takvo izlaže se zafrkavanju kao djetinjasta mačo fantazija. To je - dakle - kako o disidentstvu i “udbašima” filmove snimaju Česi i Slovaci. Istina - narod koji je kadar o olovnim vremenima snimiti film kao što su “Baršunasti teroristi” vjerojatno ne bi proizveo partizane, “Sutjesku” i “Neretvu”. Ali - opet - ima to i dobrih strana. Ne bi, naime, ni Miloševića i Tuđmana.

Izdvajamo