Ova će godina biti upamćena po tome što je film koji nije na engleskom jeziku - pa ni američke ili britanske produkcije - napokon izborio Oscara.
Nije to samo zasluga kvalitete “Parazita” Bong Joon-hoa, nego i upornog ukazivanja da su filmovi europske i azijske etikete već desetljećima u neravnopravnom položaju i da bi to trebalo regulirati pravilima. Kakvim? Zar im nije dovoljno što imaju posebnu kategoriju stranog filma (odnedavno prozvanu međunarodnog) u kojoj mogu dokazivati svoju vrijednost? Očito nije i to je bilo jasno još u zlatno doba Hollywooda.
Naime, davne 1939. za Oscara se natjecala “Velika iluzija”, francuska drama Jeana Renoira s Jeanom Gabinom i Erichom von Stroheimom, imala je izvanrednu aktualnu dramsku premisu, odigravala se za 1. svjetskog rata u njemačkom logoru i ukazivala da je rat besmislen. Imponirala je američkim i britanskim intelektualcima, ali te je godine izbio 2. svjetski rat i europska kinematografija bila je za duže razdoblje odsječena.
Mnoge nominacije
Oslobađanjem Italije s 1944. na 1945. nastao je pokret neorealizma, američki filmaši njime su bili oduševljeni, no kako da se Oscar postavi prema njemu sa svojim strogo profiliranim kategorijama? Nije ga ignorirao, “Rim, otvoreni grad”, “Čistači cipela” i “Kradljivci bicikla” nominirani su za najbolji scenarij, iako nijedan od njih nije nagrađen, što je ipak izazvalo konsternaciju, pa se pokušalo i s drugim kategorijama.
“Rashomon” Akire Kurosawe nominiran je za najbolju crno-bijelu scenografiju, što se nije činilo bogznašto, a kao međurješenje uvedeni su u prvoj polovici pedesetih počasni Oscari za ostvarenja iz pojedinih nacionalnih kinematografija (tako su izdvojeni francuski “Zabranjene igre” Renéa Clémenta, japanski “Vrata pakla” Teinosukea Kinugase i “Miyamoto Musashi” Hiroshija Inagakija), međutim, tek kad je 1957. napravljena posebna kategorija za najbolje strane filmove, s pet natjecatelja, sve je djelovalo ozbiljnije.
Prvi pobjednik bila je “Ulica” Federica Fellinija, a talijanski redatelj pobijedio je i naredne godine s “Cabirijinim noćima”. Brzo se izdvojio panteon europskih redatelja koje Amerikanci preferiraju, nakon Fellinija njihov favorit postao je Bergman (Oscarima su nagrađeni “Djevičanski izvor” i “Kroz tamno ogledalo”), no zanimljivo je da su se jugoslavenski filmovi jako često probijali u tu kategoriju (i to uglavnom hrvatski), iako nisu pobjeđivali - ponajprije “Cesta duga godinu dana” i “Deveti krug”.
Budući da je šezdesetih europska kinematografija postajala sve dominantnija, a i Amerikanci su sve češće snimali u Europi, teško je bilo povlačiti nacionalne granice. Recimo, najprije su Europljani bili nominirani za uloge na engleskom i pobjeđivali (Anna Magnani za “Tetoviranu ružu” i Simone Signoret za “Put u visoko društvo”), no kad je Sophia Loren dobila nagradu za “Ciociaru”, sve svoje replike izgovarala je na talijanskom. Kategorija najboljeg stranog filma postala je preuska, pa strance nalazimo i među scenaristima, glumcima, direktorima fotografije, scenografima i skladateljima.
Posebno je važna bila 1970. godina, kada se francuski politički triler “Z” Coste-Gavrasa natjecao za najbolji film, ali i za najbolji strani film, baš kao i “Parazit” ove godine. Oscara, naravno, nije dobio, nego “Ponoćni kauboj” Johna Schlesingera, ali je zato pobijedio u kategoriji stranog filma, gdje mu je jedan od suparnika bila “Bitka na Neretvi” Veljka Bulajića.
Sve više šansi
Europski su filmovi bilježili sve bolje rezultate u američkim kinima, a to je i razlog što su imali sve više šansi u borbi za Oscara. Roger Corman, kralj eksploatacijskog B-filma, zgranuo je mnoge kad je otkupio za američku distribuciju dramu Ingmara Bergmana “Krici i šaputanja”, krcatu drastičnim prizorima, ta je nominirana za pet Oscara, između ostalog i za najbolji film (Šveđani je uopće nisu izabrali za svog kandidata), a najviše je slavio producent, koji je otkupio američka prava za 150 tisuća dolara i ostvario milijun dolara profita.
Budući da su sedamdesetih Amerikanci imali svoju renesansu autorskog filma, u kategoriju najboljeg filma bilo je sve teže probiti se, a i producenti su svoje skupe spektakle - kakav je bio “Posljednji kineski car” Bernarda Bertoluccija - radije snimali bar djelomično na engleskom, a izvorne jezike (mandarinski, japanski) svodili na najmanju moguću mjeru. Treba shvatiti oprez, jer je vjerojatno i zbog toga “Posljednji kineski car” 1988. nagrađen s osam Oscara.
Godine 2001. vodila se žestoka borba između dva akcijska spektakla, “Gladijatora” Ridleyja Scotta i “Tigra i Zmaja” Anga Leeja: prvi je dobio pet Oscara, drugi četiri, ali je potonji napravio veći podvig jer je u cijelosti snimljen na mandarinskom jeziku. U novom mileniju zabilježen je i veliki procvat kineskog filma, mnogi su imali uspjeha u američkim kinima, ali se nisu probili do natjecanja za Oscar.
Naposljetku, lani je “Roma” Alfonsa Cuaróna, snimljena na španjolskom u Meksiku, slovila kao favorit za najbolji film sve dok jezičac na vagi nije pretegnuo u korist “Zelene knjige” Petera Farrellyja. “Parazit” Bong Joon-hoa naposljetku je poništio taj tabu, koji traje više od osam desetljeća, a što nas još čeka u borbi za Oscara, tek ćemo doznati. Kakva su vremena, vjerojatno štošta što nismo ni očekivali.