Premda u Hrvatskoj postoji živa i jaka produkcija knjiga o filmu, u toj produkciji već dugo postoji fundamentalna rupa. Ta rupa je dobar i suvremen pregled povijesti filmskih teorija.
Studenti koji u Hrvatskoj uče film, do sada su povijest filmskih teorija morali učiti iz knjiga Zbigniewa Czeczot-Gawraka i Dudleyja Andrewa koje je beogradski Institut za film izdao još 80-ih. To su bile dobre knjige, ali i knjige nastale debelo u celuloidnoj eri, u doba kad još nije postojao ni VHS.
Avangardisti
Ta rupa u akademskom filmskom štivu konačno je popunjena. Ovih dana, u nakladi zagrebačkog Disputa izišla je knjiga “Teorija filma” američkog profesora Roberta Stama (1941.) Riječ je o knjizi koja ni sama nije najnovija - tiskana je prvi put 2000. - no koja jezgrovito i sa svestranom znatiželjom izlaže povijest filmske misli.
Stamova knjiga - očekivano - poglavlja posvećuje autorima koji su obično u pregledima povijesti filma nezaobilazni. Čitatelj će tu pronaći poglavlja o ranim teoretičarima nijemog filma, o povijesnim avangardistima, o sovjetskoj montažnoj školi. Tu su i poslijeratni teoretičari realizma poput Kracauera i Bazina, francuski novovalovci i autorska teorija. Na koncu, tu su i teorijski pravci koji se razvijaju od 60-ih dalje: strukturalizam, semiotika, poststrukturalizam, psihoanalitička i feministička kritika, sve do Bordwellove analitičke teorije, Fredrica Jamesona i Slavoja Žižeka.
Stamova knjiga sadrži, ukratko, ono što očekujete, no dobro došlo je što u njoj nalazimo i ono što obično pregledi filmske teorije zaobilaze. Za početak, Stam se uvelike bavi teorijskih spisima samih filmskih praktičara, pa i onih drugih koji nisu imali teorijske aspiracije (Zavattini). Nadalje, Stam nije zapadocentrist. Bavi se dosta filmskih teorijama trećeg svijeta, pokretom “tercer cine”, filmskom misli na Kubi ili u Brazilu.
Stamu je strašno stalo da filmsku teoriju stavi u širi filozofski i idejni kontekst, čak i kad se on ne tiče izravno filma. Tako on u poglavlju o sovjetskim teorijama 20-ih uključuje Mihaila Bahtina. Posebno poglavlje posvećuje Bertoltu Brechtu. Bavi se i marksistima Frankfurtske škole. Izlaže njihove poglede na film (u principu elitističke i negativne), te tumači kako su oni kod kasnijih marksista potpirivali filmofobni zazor prema “industriji snova” kao “opijumu za narod”.
Reciklirane ideje
Stamova opsesivna izlagačka strategija je - povezivanje. Američki profesor meandrira poviješću teorije kao nekim hipertekstom u kojem posvuda postoje “linkovi” prema nečem što je bilo, ili će biti. Stam minuciozno rekonstruira tko je na koga utjecao, gdje će neka teorija nestati pa opet izroniti, gdje se neka ideja pojavi reciklirana i osvježena, gdje neka ideja postaje točka povezivanja inače jako udaljenih mislilaca.
Ako se suvremena teorija filma može raspoloviti na dva zaraćena ideološka plemena - liberale/kognitiviste i ljevičare/kulturologe - Stam je umjereni kulturolog: politički bi se reklo - “socijaldemokrat”. Skeptičan je prema analitičarskoj tvrdnji da ih zanima samo tekst i njegovo funkcioniranje, svjestan je da se film ne razumije bez ideološkog konteksta, a čitanje teksta bez konteksta kulture, roda, rase, ekonomije. Međutim, ne gaji simpatije prema ljevičarskim i/ili feminističkim “high concept” teorijama koje izvlače dalekosežne zaključke o filmskom aparatu, muškom pogledu i slično. Sumnjičav je prema totalizirajućim teorijama u kojima “svi filmovi znače isto”. Hvali - recimo - Žižeka jer za razliku od ljevičarskih i psihoanalitičarskih teoretičara zaista gleda film, ne zanemaruje stil.
Ima li knjiga mana? Ima. Prva od mana je paradoksalno i vrlina - a to je sažetost. Svu tu silu materijala s masom međulinkova Stam izlaže na 270 stranica, što znači da su mu opisi pojedinih doktrina vrlo šturi. Studentu je bolje prvo znati tko su i što su mislili Ejzenštajn, Bazin ili Kracauer, pa onda se laćati knjige, jer bi se u suprotnom mogao pogubiti.
Živi jezik
Drugi je neizbježni problem knjige što je i sama - premda novija od dosad kod nas prevedenih - pomalo stara. Stam je knjigu pisao prije 20 godina, prije digitalne revolucije. U njoj nema igrica ni razvoja suvremene TV. Stam CGI notira tek kao svježu novotariju. Logično, u knjizi ne može biti ni neorealističkih tendencija 21. stoljeća, čak ni Dogme 95 koja je nastala dvije godine prije izlaska knjige. Internet je - recimo - u knjizi spomenut tek jednom.
No, i tako vremešna, Stamova knjiga je 30 godina svježija od drugih sličnih na grozdu naših jezika. A osim toga, knjiga je zapravo dobra: živo pisana, s dobronamjernom intelektualnom znatiželjom i nedogmatskom otvorenošću.