DALMATINSKI AMARCORD

KOMENTAR MILJENKA JERGOVIĆA Kada bi bilo novca i talenta, trebalo bi snimiti rimejk Velog mista

Kada bi bilo novca i talenta, trebalo bi snimiti rimejk ove TV serije, kao posvetu Smojinoj, Borisovoj, Zdravkinoj, Mustafinoj, Uglješinoj... genijalnosti

Televizijske serije su u kolektivnu memoriju ulazile preko upamćenih replika i citata. Po tome se, možda i najpouzdanije, mjerila njihova stvarna estetska vrijednost. Iako nikada nije od kritike bila previše hvaljena, snimana, uglavnom, u Zagrebu, u izrazito artificijelnoj scenografiji, među kartonskim kulisama, u Potemkinovim selima Televizije Zagreb, “Velo misto” jedna je od najcitiranijih i najgledanijih igranih serija u povijesti jugoslavenskih televizija.

Režirana drvenom rukom Joakima Marušića, pretjerano ambicioznog i širokog dramaturškog i temporalnog zahvata, osuđena na propast kao neka vrsta televizijskoga Obrovca, promašene investicije, socijalističke samoupravne holivudizacije, serija “Velo misto” postala je remek-djelo u sentimentalnoj prepravci i u sjećanjima svojih gledatelja. Jednako moderna i aktualna kao i prije tridesetak godina, u vrijeme prvih svojih repriza, ova televizijska serija će nas nadživjeti, kao što je već nadživjela svoje tvorce, redatelja, pisca i glavne glumce, jednu državu, politički i vrijednosni sustav, ono što nas je činilo ljudima. Danas, ljeta 2014, “Velo misto” jedna je od posljednih tihih straža na braniku hrvatskoga antifašizma. Morat će ga zabratiti, e da bi zli gubitnici koji su u Drugome svjetskom ratu prožderali ljude i narode konačno pobijedili u naknadnome historijskom razigravanju.

Svi su u “Velom mistu” glumili sjajno. Znao je redatelj objasniti tim glumcima tko su i što rade na sceni. Ali važnije je, ipak, to što im je Miljenko Smoje napisao i replike, i sudbine, koje su ponekad veće i autentičnije od njihovih stvarnih života. Borisa Dvornika, melankoličnu i lomnu Zdravku Krstulović, čija se duša u međuvremenu razletjela poput maslačka, pisao je Smoje kako nikada u hrvatskoj književnosti nitko nikoga napisao nije. A onda i historičnog Mustafu Nadarevića, u ulozi Duje Kaliterne, jednoga od osnivača Hajduka, pa Špiru Guberinu, gradskog škovacina, Matu Ergovića, starinskoga policijota, Uglješu Kojadinovića, zabrinutog profesora, koji je Hajduku nadjenuo ime...

I Ines Fančović, Maru Mulicu, trgovkinju i alapaču, u zbilji prvu Smojinu ženu, koja je, o draga dona Ines, nakon “Veloga mista” proživjela i stravičnu opsadu Sarajeva, i samoću dalekoga svijeta iza bosanskih planina, i sudbinu jedne od posljednjih zvijezda tog nekada velikog i šarenog grada na pragu Orijenta, tamo gdje počinje zaborav i gdje se rađaju velike priče...

Sve je kod Miljenka Smoje funkcioniralo u jednom dugom funeralu i u oproštaju, koji se protegnuo kroz dvadeseto stoljeće u vremenu u kojem će unuci stasati do očeva i djedova, a djedovi će se kameniti u časne grobove, u dalmatinske kamene grobnice s mnogo pregrada i s dugom vječnošću. “Velo misto” neuspjeli je dalmatinski Amarcord. Neuspjeli, jer tako kažu kritičari, i jer tako izgleda kada se mehanički razlože stvari. Kada bi jednom bilo novca, kada bi bilo talenta, redateljske i glumačke genijalnosti, i kada bi još bilo žive kulture, Dalmacije i Splita koji su mogli zasanjati Smojin svijet, trebalo bi snimiti rimejk ove televizijske serije.

Ne da bi se stvorio bolji i veći Amarkord, nego kao posveta Smojinoj, Borisovoj, Zdravkinoj, Mustafinoj, Uglješinoj... genijalnosti. Kao posveta muzičkoj slici Pere Gotovca, nevidljivoj i nezaboravnoj.Često smo u usputnim razgovorima, ćaskajući o filmovima, knjigama i serijama, uspoređivali “Naše malo misto” s “Velim mistom”. I uvijek bi se druga serija našla na gubitku.

Nepravedna je i nepotrebna ta usporedba. “Naše malo misto” artefakt je dalmatinskoga neorealizma, snimljen na autentičnim lokacijama i u predtelevizijskome, filmskom doživljaju priče i pripovijedanja. “Naše malo misto” moglo bi biti prikazivano u kinima, “Velo misto” je samo za mali ekran (možda što manji ekran). Razlika je i glumačka: prva serija predvođena je genijem beogradskoga teatra, Splićaninom rođenim u Trstu, Karlom Bulićem, te njegovom životnom družicom Bepinom, koju je igrala Asja Kisić. Oboje su bili više kazališni nego filmske glumci, negledanih, netrošenih fizionomija. U drugoj seriji nastupale su zvijezde svoga doba.

Koja mi je serija danas draža? Pričom: “Velo misto”. Igrom i emocijom: “Naše malo misto”.

Izdvajamo