ZAGREB - Da je snimljen prije petnaestak godina, film “Korak po korak” Biljane Čakić Veselič (pamtimo je po sjajnom dokumentarcu “Dečko kome se žurilo”) bio bi pravo otkriće.
Zamislite da smo tada gledali djelce koje realistično prikazuje što se zapravo zbivalo u ratom pogođenoj Slavoniji, ratne profitere koji se bogate švercom i zatim uspinju u političkoj hijerarhiji, ljude koji kradu konzerve kućnim ljubimcima, jer nemaju što jesti, nasumična odvođenja nedužnih Srba od strane hrvatske vojske, “kokošare” koji vrebaju na svaki mogući plijen, svakodnevicu u bombardiranim kućama.
Fabula je dosta čudna: najprije vam se čini da je to priča o prevoditeljici (odlična Ksenija Marinković) koja ostaje u Osijeku kako bi sinu na bojišnici kupila pancirku, zatim se to pretvara u biografsku dramu momka iz Baranje ( Nenad Cvetko), koji je došao potražiti prijatelja u hrvatskoj vojsci u koga je zaljubljen.
Glasovi s onog svijeta
Sve do završnice niste posve sigurni čime se film zapravo bavi, no dramska nepredvidivost velika je vrlina na festivalu na kome rasplet većine ostvarenja pogađate nakon nekoliko scena.
Biljana Čakić Veselič ima poprilično tvrd, pomalo staromodan redateljski rukopis, također, očekivali biste od nekoga tko je svojedobno snimao ratne dokumentarce malo manje oslanjanja na provjerene glumačke adute, međutim, film bih preporučio svakome tko još ne zaboravlja ratne godine. Takvih, na žalost, više nema u osobitom broju.
Film “Mrak” Dana Okija čista je suprotnost. U pitanju je crno-bijeli modernistički krimić dugih kadrova, u kojem nam se žrtve serijskog ubojice predstavljaju u ispovjednoj reportaži, a zatim se javljaju glasom s onoga svijeta i lamentiraju zbog načina na koji su skončali.
Ubojica je naizgled obični splitski taksist, koji počne ubijati nakon što mu sestra prizna da je zatrudnjela sa zakonitim suprugom. Brat je, međutim, u nju očito zaljubljen, a i ona je bolećiva prema njemu, pa je zajednički život utroje prepun nezadovoljstava i neizrečenih optužbi.
Kolektivni rad
Poput “Fleka”, i “Mrak” je snimljen Canonovim fotoaparatom, slika ne izgleda loše, kadrovi su pomno komponirani, a ukoliko ga ne uzmete suviše ozbiljno (žanrovska razina, naime, nije bog zna kako uvjerljivo izvedena), možete mu dati i prolaznu ocjenu.
Iako se Dan Oki (pseudonim medijskog umjetnika Slobodana Jokića) potpisao u nizu funkcija, u pitanju je kolektivni rad studenata i profesora Umjetničke akademije u Splitu. Kad shvatite da je “Mrak” tek nešto više od studentske vježbe, shvatite da je taj pothvat mogao i puno gore završiti.