Kad većini filmofila spomenete režisere majstore akcijskog spektakla, obično će pomisliti na Hollywood. Čitavi naraštaji filmofila odrasli su uz majstore holivudskog akcijskog filma kao što su Cameron, Verhoeven ili McTiernan, a i danas odrastaju uz režisera majstore filmova o superjunacima, poput Bryana Singera ili Jamesa Mangolda. Holivudskim režiserima pod ruku idu i oni kineski. U posljednjem desetljeću, otkad je kineski hibridni ekonomski sistem “oženio” komunističku partiju i hongkonški kapitalizam, Kina je postala inkubator raskošnog akcijskog filma s jakom nacionalističkom primjesom, a u toj novoj kinematografiji našli su mjesto i stari majstori hongkonške akcije.
Ipak, za autora ovog teksta, danas najvažniji i najzanimljiviji akcijski režiser na svijetu ne dolazi ni iz Kalifornije ni iz Kine. On dolazi iz jedne geografski naizgled male, ali mnogoljudne zemlje, zemlje koja je smjesom protekcionističkih mjera i nekonformističke kulturne klime u posljednjih 20 godina postala globalna filmska moda.
Probuđene polemike
Zemlja o kojoj je riječ je Koreja, a priča o korejskom usponu od male, provincijske kinematografije do kulturnog lidera Azije ne može se zamisliti bez režisera o kojem je ovdje riječ. On je svoju karijeru počeo u trenutku kad je novi korejski film bio u povojima. Toj je kinematografiji donio rane internacionalne uspjehe te početkom 2000-ih snimio njezin dotad najveći hit. Uspio je izići iz njezinih gabarita i postati ono što se zove “internacionalni redatelj”, a da pritom nije izgubio kopču sa svojim društvom i kulturom. Čovjek o kojem je riječ radi populističke i popularne filmove u cijeloj gami žanrova - od krimića, preko SF distopija do filma o godzili. Njegovi filmovi su vrtuljci spektakularne akcije koji ne zaostaju za onima Camerona ili Spielberga. Istodobno, ti su filmovi jetko provokativni, duhoviti, politički nekompromisni i bezobrazni kao da ih je radio drski tinejdžer. To je kombinacija koju nećete naći ni u opreznom Hollywoodu ni u cenzurom uškopljenoj Kini. Naći ćete je zato u Koreji. Naći ćete je kod najvažnijeg pulp-režisera današnjice, Bong Joon-hoa.
Bong Joon-ho, režiser “Sjećanja na umorstvo”, “Domaćina” i “Snowpiercera”, ovog se tjedna na festival u Cannesu predstavio novim filmom. Taj film - pod naslovom “Okja” - već je uoči premijere pobudio mnogo polemika jer je dio francuske filmske javnosti prigovarao selektoru festivala Thierryju Fremauxu što je u glavni program uvrstio film nastao u produkciji Netflixa, koji - dakle - neće nikada vidjeti kinodvorane. Kad je u petak ujutro otpočela prva projekcija Bongove “Okje”, dobar dio prisutnih izviždao je Netflixov logo na početku filma. Uskoro se ispostavilo da se film projicira na pogrešnom formatu pa su gledatelji zviždanjem prekinuli projekciju i natjerali operatera da film počne iznova. Sve je tog jutra u Cannesu mirisalo na fijasko, ali kad je film završio, prolomio se pljesak. Jer, “Okja” je film koji donosi točno ono u čemu već 20 godina uživaju ljubitelji Bong Joon-hoovih filmova. To je raskošni pulp-spektakl koji ima dozu zaraznog, anarhičnog humora te koji pod ruku s akcijskim vrtuljkom ismijava sve: kapitalizam i antikapitalizam, korporacije i ekologe, te - na kraju, ali vrlo važno - samoga sebe.
Zlatno doba Koreje
Režiser “Okje” Bong Joon-ho rođen je godine 1969. u gradu Daeguu u središnjoj Koreji. Tijekom 80-ih studirao je sociologiju, bio politički aktivan u lijevim studentskim krugovima te prvi put otkrio film kroz mrežu studentskih kinoklubova. Navodno je u toj ranoj, studentskoj fazi ponajviše volio autore “teškog” azijskog “slow cinema” kao što su Hou Hsiao Hsien ili Edward Yang. Filmom se - prvo amaterski, potom profesionalno - počinje baviti 90-ih da bi 2000. debitirao osrednje zapaženim niskobudžetskim filmom “Pas koji laje ne grize”.
Pravi Bongov prodor počinje njegovim drugim filmom “Sjećanje na umorstvo”. U epohi nakon “Kad jaganjci utihnu” i “Sedam”, kad je komercijalni film bio zasićen filmovima o serijskim ubojicama, Bong je snimio još jedan film o serijskom ubojici koji siluje i ubija djevojčice u ruralnoj korejskoj zabiti. No, Bongov film nije nalikovao ni na jedan film o serijskim ubojicama dotad snimljen. Dok su junaci standardnih krimića bili kompetentni forenzičari i istražiteljski znalci, junaci Bongova filma bili su smušeni i nekompetentni seoski policajci. Ambijentiran u Koreju 80-ih, Bongov film se nije događao u društvu u kojem je posao policije da rješava zločine, nego da hapsi političke protivnike i mlati demonstrante. U tom filmu Bong je postavio pitanje što se događa kad u “policijskoj državi” policija doista mora raditi svoj temeljni posao i iz te premise izveo vratolomni, crnohumorni krimić bez hepienda, film koji je istodobno bio i jetka satira i nerješivi kriminalistički puzzle. Filmski svijet je najednom upoznao Bong Joon-hoa.
Bilo je to razdoblje kad Koreja smjesom protekcionizma (zbog kojeg je zaratila s WTO) i jakog domaćeg biznisa počinje rasti kao kulturna industrija. Svojim drugim filmom Bong će utjeloviti taj rast. Njegov “Domaćin” (2006.) bio je dotad najskuplji korejski film u povijesti. Bio je to istodobno i najveći hit u povijesti korejskog filma, u samoj Koreji zaradio je 90 milijuna dolara te dospio do Cannesa. Bong se vezao na tradiciju godzilla filmova koja je u Aziji živa te snimio film o mutiranom čudovištu koje maltretira Seul. Čudovište je, pak, produkt zagađenja rijeke koje je skrivila 50-ih američka vojska. Bong je u tom filmu demonstrirao ono što će karakterizirati njegove filmove: spoj trivijalne, “pulp” premise, humora, spektakularnosti te političkog bezobrazluka.
Malomišćanski noir
Nakon “Domaćina” Bong se vraća na nešto skromniju produkcijsku skalu i snima meni njegov najdraži film - “Mater” (2009.). Taj film priča je o majci maloumnog mladića iz provincijskog mjestašca koja se ne skanjuje nad najstravičnijim djelima samo da bi skrenula sumnju sa svog sina, za kojeg ona sama vjeruje da je ubio djevojku. Riječ je o rasnom malomišćanskom “noiru” koji je Bong po svom običaju zapaprio crnim humorom.
Sjajni “snowpiercer”
Bongov naredni film bio je ujedno i njegov prvi izlet izvan korejskog jezika i kulture. Riječ je o SF distopiji “Snowpiercer”, nastaloj prema strip albumu “Transperceneige” francuskih crtača i scenarista Jacquesa Loba, Benjamina Legranda i Jean Marca Rochettea. Snimljen u Poljskoj i Češkoj pod paskom braće Weinstein, bio je to dotad najskuplji Bongov film, a ujedno i politički najeksplicitniji. “Snowpiercer” se odvijao u bliskoj budućnosti u kojoj su klimatske promjene zemlju pretvorile u ledenu pustoš. Jedina održiva civilizacija opstaje u naslovnom vlaku, samoodrživom stroju koji putuje po kružnoj pruzi oko svijeta i pruža preostalim ljudima hranu i toplinu. No, vlak je organiziran kao klasno društvo: u stražnjim vagonima sirotinja živi u bijedi, kako se ide prema lokomotivi vlak obitavaju bogatiji, a u lokomotivi je tvorac Snowpiercera Wilford (Ed Harris). Trilerski zaplet počne kad dio putnika otpočne - marksistički kazano - “klasnu revoluciju”, točnije - počne prodirati prema čelu vlaka. “Snowpiercer” je bio briljantan film, neobična smjesa skupog korporacijskog hita i socijalističkog agitpropa, film koji je jednako pružao gušt svojim efektnim žanrovskim zapletom, kao i čarobnim, art-deco, steam-punk dizajnom.
Novi Bongov film “Okja” - predstavljen u petak u Cannesu - nije tako dobar kao “Snowpiercer”. Riječ je o filmu koji je čak i za Bongove standarde još jedan zavrtanj bliže trivijalnom, još više “pulp”, još više omladinska zabava. No, to je film koji sadrži sve bitne odlike ovog režisera. Opet je riječ o besramnom populističkom hitu koji je istodobno i satirički duhovit, i politički domišljato provokativan.
U središtu Bongove “Okje” nalazi se Korporacija Mirando, globalni proizvođač hrane, nepopularna multinacionalka koja promovira GMO i vlastito sjeme. Na čelo Miranda stiže nova šefica, mlada nada poslovne dinastije Lucy Mirando (Tilda Swinton) koja osmisli način da firmu načini popularnom. Smisli kombinaciju između promocije eko-hrane i reality showa: podijeli seljacima diljem svijeta novu mutiranu golemu svinju te organizira reality show u kojem će biti nagrađen seljak koji uzgoji najdeblju ljepoticu. A među odabranim seljacima je i stari korejski pastir koji živi sam s kćeri (An seo Hyun). Okja - kako se zove mutirano biće - postane curičin najbolji prijatelj, a curica s vremenom uviđa koliko je “prase” inteligentno. Pristiže, međutim, dan kad ljudi iz Miranda dolaze po svoju svinju koju će odvesti na natjecanje, a potom u klaonicu. Njih predvodi popularni voditelj TV emisije o životinjama (Jake Gyllenhaal).
Od tog trenutka kreće narativni vrtuljak “Okje” koji je teško i prepričati. Djevojčica pobjegne od kuće i želi spasiti Okju, u samoj korporaciji za prestiž se bore dvije zločeste blizanke (obje glumi Swinton), a konvoj s Okjom napadnu i eko-teroristi iz Fronta za oslobođenje životinja koje predvodi Paul Dano. Film se pretvara u eksplozivni spektakl koji se po smjesi akcije, bizarnih dosjetki i ironije može usporediti s prvotnim, Burtonovim “Batmanom”. Ono što je oboma zajedničko je i to da se finale odvija tijekom medijskog spektakla uživo. Kao i Burton 1989., tako i Bong 2017. pripovijeda o svijetu u kojem pobjeđuje onaj koji kontrolira sliku.
Novi pejzaž
Pritom Bong svojom ironijom ne štedi nikoga. S puno groteske prikazuje način na koji korporativni PR “sanira štetu” medijske predodžbe i utiskuje sliku o sebi koja je opreka stvarnoj (sjetite se Ininih “eko reklama”). Posebno je zabavan dio u kojem Bong kontrastira dvije konkurentske blizanke, od kojih je jedna “izgubljena duša” opsjednuta newageovskim i PR floskulama, a druga brutalna kapitalistica koju zanimaju samo profit, Burberry i golf. Bong ne štedi ni eko-aktiviste. Lik Paula Dana je sućutan prema životinjama, ali je prema članovima terorističke ćelije brutalan poput staljinista. Jedan od ekologa toliko je zabrinut da ne “ostavi ugljični otisak” da ne jede, ruši se od gladi, a kad mu ponude cherry rajčicu, odbije je jer će, ako je pojede, uvećati emisiju CO2. Bong Joon-hoa navodno u Koreji ironično nazivaju “Bong Tae-il”, što je korejska aluzija na riječ “detalj”. Poznat po tome što filmove tapecira gustim rafalom mikro-gegova, Bong ni ovaj put nije drukčiji. Film je pun oštroumnih sitnica, no kao cjelina istodobno ostaje ono što jest u svojoj osnovi: blesavi, razuzdani, šareni hit koji mirno može gledati desetogodišnje dijete.
Kad čovjek gleda tu raskoš, gotovo požali što taj film gotovo nitko osim probrane elite s laminiranim festivalskim bedževima neće vidjeti na velikom platnu. Sudbina “Okje” - kao Netflixova proizvoda - bit će da se gleda na puno manjim ekranima tableta, laptopa i mobitela. Ali, i to je dio novog medijskog pejzaža u kojem živimo, pejzaža kojem se korejski knez marksističkog pulpa znao, a čini se i još zna spretno prilagoditi.