Živimo u zemlji zagušenoj klijentelizmom i korupcijom. Unatoč tome, hrvatske pripovjedačke umjetnosti - pa ni film - nisu prljale ruke baveći se tom "prizemnom" temom. Iznimki dakako ima, kao što je serija "Novine"., iznimke su iznimke: za hrvatsku audiovizualnu kulturu svijet politike kao da nije seksi.
U drugim mediteranskim kinematografijama nije tako. Korupcija, klijentelizam, nepotizam i stranačke močvare tamo su učestala tema filmova koji postanu i ozbiljni hitovi. Dva takva filma prikazana su u ponedjeljak i utorak na Festivalu mediteranskog filma u Splitu. Prvi od njih - "Loro/Oni" stigao je iz Italije, drugi - "El Reino/Vlast" iz Španjolske. Obama je zajedničko što se bave - populisti bi rekli - funkcioniranjem odnarođenih elita. Oba su politički papreni, i vrlo dobri.
Provizije i kartice
"El reino" režisera Rodriga Sorogoyena najzapaženiji je ovogodišnji proizvod španjolske kinematografije. Nakon premijere jesenas u San Sebastianu film je bio veliki hit i nominiran za trinaest Goya (španjolskih Oscara). Sorogoyenov film bavi se političarom iz srednje šarže stranačke hijerarhije. Lopez Vidal (Antonio de la Torre) potpredsjednik je regionalne vlade (mi bismo rekli: dožupan). Njegova stranka čvrsto je na vlasti i funkcionira tako što "radi što rade svi".
Za javne projekte uzme se provizija za stranački crni fond, a ponešto dospije i u privatne džepove. Tako i Vidal živi jako dobro, ima jahtu, vilu, a na raskošne objede peglaju se dužnosničke kartice. Jednim takvim objedom film i počinje: Vidal i stranačka vrhuška masakriraju padelu morskih plodova, a za stolom teče tarantinovski rafalni dijalog pun političkih pikanterija.
Stvari se zapetljaju kada lokalno tužilaštvo počne istraživati korupciju. Vidal misli da je u toplom krdu siguran, ali pokaže se da nije tako. Jedan od njegovih bliskih klijenata pristao je surađivati kao pokajnik, u medije iscuri snimka kompromitirajućeg razgovora, a novi stranački šef u Madridu grmi da će počistiti mangupe u svojim redovima. Junak "Vlasti" najednom shvati da je idealan žrtveni jarac. Od tog časa kreće trilerski dio filma u kojem - među ostalim - junak mora izvući kompromitirajuće dokumente iz pirinejske vile bivšeg suradnika, a u vili je u tom trenutku raskalašeni tinejdžerski tulum.
U tom dijelu filma, "El reino" ima pomalo efekt Patricije Highsmith: gledatelj se trilerski solidarizira sa zazornom protuhom u pogibelji. Ali, Sorogoyen ne želi takvu vrstu identifikacije: u epilogu filma, junak dolazi u TV studio gdje ga novinarka kao Glas Naroda stavi na mjesto. Navodno je u San Sebastianu tijekom te scene publika usred filma grunula u aplauz. Ukratko - "El reino" je baš fini film, komad brechtovskog političkog igrokaza koji usput ima i privlačnu trilersku dinamiku.
Veza s Gazdom
Druga studija mediteranske endemske korupcije je film "Loro/Oni", koji potpisuje danas vjerojatno najkultniji talijanski režiser, autor "Mladog pape" i "Velike ljepote", Paolo Sorrentino. O Silviju Berlusconiju i njegovu toksičnom utjecaju na talijansko društvo napravljen je već sijaset filmova, od Morettijeva "Kajmana" do izvanrednih dokumentaraca "Videokracija" i "Draquila, Italija se trese". Sorrentino je, međutim, uspio ono što on obično uspijeva: napraviti nešto sasvim drukčije.
Junak filma - za početak - uopće nije Berlusconi. Junak je Morra (Riccardo Scamarcio), mali poduzetnik iz Apulije koji shvati da u klijentističkoj državi nikad neće iskoračiti iz čemera dešperatnog Juga ako se ne poveže s "Njim". Organizira eskort agenciju i pravi raskalašene tulume pokraj Berlusconijeve vile na Sardiniji, ne bi li skrenuo pozornost Gazde i ubo koji javni natječajić ili mjesto parlamentarca. Prvih gotovo sat vremena Berlusconija ne vidite. Kad se pojavi u karikaturalno izvještačenoj izvedbi Tona Servilla, Il presidente najednom usiše sav film.
Sorrentino nas sa smjesom zgražanja, sućuti i znatiželje uvodi u psihologiju Trgovca Nad Trgovcima, čovjeka koji je Talijanima prodao stanove, TV program, a na koncu sebe. Pritom je Berlusconi savršeni trgovac - film tumači - zato što samo govori a nikad ne sluša: to ga, međutim, čini i potpuno samim. U jednoj od najboljih scena filma Berlusconi testira svoj stari talent.
Pod lažnim imenom naziva slučajno odabranu rimsku umirovljenicu i u 20 minuta joj telefonom proda stan koji ne postoji. Za Sorrentina, Berlusconi je uspješan jer je "čovjek bez svojstava", bez stida i skrupula. Tu prazninu ispunjavaju kič i seks. Sorrentino, koji obožava razulareno prekomjerje, film vodi kao neprekidni, raskalašeni erotizirani parti.
Avatari
Moguće je da "Loro" ne bude film po svačijem ukusu. Sorrentino je notorno neuredan pripovjedač, pa i ovdje "izgubi" glavnog junaka na polovici. Iz filma vidite da politička dimenzija berluskonizma Sorrentina puno ne zanima (premda je dio filma kad Silvio kupi potrebnih šest senatora pobudio najživlju reakciju splitske publike). Na neki način, Sorrentino kao da pokušava shvatiti Velikog Trgovca, pa se u nekim dijelovima film može doživjeti kao možda ne apologija, ali barem pokušaj razumijevanja kontroverznog tajkuna.
Sve to skupa bi bilo deplasirano da se Berlusconi u međuvremenu nije multiplicirao. U međuvremenu dobili smo njegove avatare u vidu Keruma, Babiša, Trumpa, te je možda zaista trenutak da liberalna buržoazija pokuša prodrijeti u misterij njihove privlačnosti. Sorrentino je to pokušao.