NAJZNAČAJNIJI PRODUCENT YU FILMA

KRUNO HEIDLER Bez njega bismo ostali bez važnih filmova, a možda i ponekog važnog redatelja

Djurdjevac, 310816. Krunoslav Heidler, legendarni filmski producent i fotograf.
Foto: / CROPIX
Neja Markicevic / HANZA MEDIA

Krunoslav Heidler, legendarni filmski producent i fotograf

Ante Peterlić svoj je jedini dugi film realizirao u “Heidlerovu poduzeću”, Tomislav Radić bez njega možda ne bi pronašao producenta za “Živu istinu”, Hadžićev “Lov na jelene”, najprovokativniji film Hrvatskog proljeća, vjerojatno nitko ne bi pristao snimiti...

Nevjerojatan je podatak da u Hrvatskom biografskom leksikonu ne postoji natuknica o Krunoslavu Heidleru, jednom hrvatskom kreativnom producentu u razdoblju jugoslavenske kinematografije, koji je od 1967. do 1973. vodio poduzeće Filmski autorski studio, poznatiji kao FAS. Da nije njega, Ivan Martinac, Zoran Tadić, Petar Krelja, Karpo Godina i Rajko Ranfl puno bi kasnije snimili svoje prve kratke profesionalne filmove, Lordan Zafranović je zahvaljujući FAS-u napravio svoja najpoznatija ostvarenja iz razdoblja 60-ih, “Ljudi u prolazu” i “Poslije podne (puška)”, te potom debitirao cjelovečernjim filmom “Nedjelja”, dr. Ante Peterlić svoj je jedini dugi film “Slučajni život” realizirao upravo u tom poduzeću, Tomislav Radić možda ne bi pronašao producenta za “Živu istinu” da nije bio Heidlera, a teško da bi “Lov na jelene” Fadila Hadžića, najprovokativniji film Hrvatskog proljeća, bio dobrodošao u nekom drugom poduzeću. Uostalom, bez FAS-a Branko Ivanda i Zoran Tadić ne bi snimili devet sati materijala o studentskom štrajku 1971., asistent im je bio mladi student režije na zagrebačkoj akademiji Nenad Puhovski, koji je poslije osnovao danas najvažniju radionicu dokumentarnih filmova Factum, inspiriranu FAS-ovim načelima, i pomogao dovršiti od policije zaplijenjeni materijal u cjelovečernji dokumentarac “Poezija i revolucija”. Alfi Kabiljo napisao je svoju prvu filmsku glazbu za nagrađivane Zafranovićeve srednjometražne filmove “Ave Marija (Moje prvo pijanstvo)” i “Prvi valcer”, također u FAS-ovoj produkciji, prije toga je bio poznat samo kao hitmejker na estradi, a i Arsen Dedić doživio je svoje filmsko krštenje - kao skladatelj - u “Živoj istini”.

Opasna pustolovina

Heidler je krajem kolovoza proslavio 84. rođendan, i dalje je iznimno dinamičan i u dobroj formi, već desetljećima živi u Đurđevcu u lijepoj kući, okružen kamerama, fotoaparatima, kompjutorima i televizorima, koristi skype, mobitele i sva druga čuda moderne tehnike, a možda bi se opet upustio u filmsku produkciju da mu se za to pruži prilika. Rođen je u Vitezu u Bosni, a u kontakt s filmom došao zahvaljujući prijatelju, snimatelju Bosna filma, koji mu je sugerirao da umjesto Građevinske škole u Sarajevu upiše Kinematografsku školu u Zagrebu. Praksu su obavljali subotom u Jadran filmu, tamo je pomagao mijenjati role na projektoru i bio prisutan svađi koja se vodila između Vladimira Bakarića, najmoćnijeg hrvatskog komunista, i Jože Horvata, scenarista kontroverzne satire “Ciguli Miguli”. Potonja je poslije završila u bunkeru, dozvolu za prikazivanje dobila je tek nakon 25 godina, a Heidleru je to bilo prvo iskustvo kako film može biti i uzbudljiva i opasna pustolovina.

Na fotografiji: Slavlje u Puli. Božidarka Frajt je dobila Zlatnu arenu za ulogu u filmu “Živa istina”

Poslije se na različite načine uključivao u kinematografiju, pokretao svakojake inicijative, bio direktor GEFF-a, kultnog festivala eksperimentalnog filma, no najviše je vremena proveo kao tajnik Kino saveza Hrvatske, upoznavši plejadu budućih redatelja. Kontaktirali su ga splitski autori Lordan Zafranović, Ivan Martinac i Ranko Kursar te mu predložili da napravi poduzeće koje će im pomoći da se uključe u profesionalnu kinematografiju. Te 1967. nastupila su već nova vremena, ministrica kulture Anica Magašića vratila se iz Poljske i bila impresionirana činjenicom da tamo grupe redatelja imaju vlastite poslovne jedinice u okviru kojih realiziraju filmove. Htjela je tako nešto u Hrvatskoj, bila je svjesna činjenice da u Srbiji ima čak nekoliko filmskih poduzeća koja se bave produkcijom, pa čak i Kino klub Beograd, donedavno bastion “amaterskog filma”, dok je u nas monopol na produkciju dugog igranog filma imao Jadran film a Zagreb film se bavio kratkim formama. Novi autori su se teško probijali, budući da su dramaturški odjeli u tim formama preferirali poznata imena i prepoznatljive teme i prosedee. Situacija se sada u trenu promijenila, najprije u vidu radnih zajednica koje bi napravile u suradnji s poduzećima iz drugih republika jedan do dva filma, a zatim su počele nicati i prave tvrtke, Šime Šimatović osnovao je Dalmacija film, a Vatroslav Mimica i Branko Lustig Mozaik film (u suradnji s Televizijom Zagreb napravili su seriju “Sumorna jesen”). Ipak, FAS je bio neusporedivo najozbiljniji među njima, najprije mu je puni naziv bio Filmski autorski studio Kino saveza Hrvatske, u njihovim prostorijama u Dalmatinskoj ulici dobili su i malu sobicu za dvoje zaposlenih, a kad su se osamostalili postali su na teret svojim stanodavcima i preselili se preko puta u prostorije Filmoteke 16, poduzeća specijaliziranog za distribuciju filmova na 16mm vrpci. I od tamo su morali odseliti jer je Filmoteka trebala prostor za svoju novu, danas zaboravljenu izmišljotinu Element film, namijenjenu školama, pa su otad pa do kraja radili u podrumu Kino kluba Zagreb na Trgu žrtava fašizma.

Ista pravila

Heidler je vodio poduzeće na krajnje demokratskom principu (jedna od važnih dosjetki bila je izbacivanje vrata sa svoje kancelarije, što više ljudi ga vidi, to bolje), kriterij za realizaciju bila je zanimljivost projekta, prijavili bi ga na friško uvedeni filmski fond ministarstva kulture i zatim očekivali rezultate. Za razliku od Jadran filma i Zagreb filma, gdje direktori pojma nisu imali što se snima, to je bio posao dramaturških odjela i umjetničkih savjeta, Heidler je pročitao svaki projekt i umjesto etabliranih redatelja forsirao debitante. Ne baš uvijek, bilo je tu i filmaša srednje i starije generacije (Mate Relja je dobio poene kad je od sredstava za jedan film napravio dva, dok je tu kao redatelj debitirao kasniji povjesničar hrvatske kinematografije Ivo Škrabalo), no pravila su za sve bila ista: ekipa je znala koliko ima sredstava na raspolaganju i u okviru njih je morala realizirati film. Mogli su se utješiti činjenicom da bi im u Jadran film oteli katkad i pola budžeta na račun svog “hladnog pogona”, dok je FAS zaračunavao vrlo skromne manipulativne troškove. Heidlerova tajnica Mirjana Šare često je vlastitim osobnim automobilom odlazila na poslovni put i to poduzeću uopće nije zaračunavala, a slično su se ponašali i u filmskim ekipama. Nevolja je bila jedino u tome što je FAS bio novo poduzeće, pa bi za istu vrstu projekta, recimo dokumentarni film od 10-15 minuta, Zagreb film dobio četiri puta veća sredstva, no kako se Heidlerov tim postupno afirmirao, i na fondu su njegovi scenariji bolje kotirali.

Zafranovićeva “Nedjelja” je bila gotovo eksperimentalni film, kakav bi današnje komisije Hrvatskog audiovizualnog centra glatko odbile kao konfuzan i nekomunikativan, međutim, redatelj je tada studirao na praškoj filmskoj akademiji FAMU, glavnu ulogu igrao je njegov kolega sa studija Goran Marković, pa je sve to utjecalo da dobije “zeleno svjetlo” na fondu. Film je čak pozvan na međunarodni festival u Mannheim, iako ga u Puli te 1969. nisu primili u službenu konkurenciju za nagrade. Uostalom, kao ni Peterlićev “Slučajni život”, na čijem su scenariju surađivali redateljevi prijatelji i generacijske uzdanice Tadić i Krelja. Valjda je presudio establišment, koji je mrzio prinove, ponajmanje iz kritičarskih redova, pa je film poslije na komisiji za predikatizaciju dobio čistu “nulu”. Što je najgore, uvođenje tog običaja da film dobije još četvrtinu ili trećinu sredstava nakon što je dovršen, ovisno o sudu kulturne javnosti, uspjehu u kinima i odjeku na stranim festivalima, sugerirao je upravo Heidler, poučen primjerima iz Istočne i Zapadne Europe. Srećom, “Slučajni život” danas kotira kao jedno od najzanimljivijih ostvarenja iz tog razdoblja.

Na fotografiji: Silvana Armenulić i Fadil Hadžić, “Lov na jelene”

Je li Heidler griješio u odabiru projekata? Rajko Grlić i danas mu ne može oprostiti što na fond nije prijavio kratku priču o dva čovjeka u čamcu, producentu se to činilo suviše kratko i nedorečeno, ali su kasnije surađivali na njegovu kratkom prvijencu “Sve jedno drugo pojede”. Stativ je bio zabetoniran na vrhu nekog brdašca, oko njega bi rastao kukuruz, tako je to trajalo skoro godinu dana, a povremeno bi se pojavljivala ekipa, postavila kameru i snimala scene s glumcima. Neobičan film poslije je stekao kultni status.

Heidler je vrlo brzo primio i delegaciju iz Ljubljane, požalili su mu se da u ljubljanskom Viba filmu nemaju sluha za debitante i zanimalo ih je je li FAS zainteresiran za njihove projekte. Svakako, tako je legendarni Karpo Godina napravio je dva sjajna kratka filma “Piknik u nedjelju” i “Sunce, sveopće sunce”, a Rajko Ranfl “Venus” i “Lutku”. Ušli su i u prvi dugi film Vojka Duletiča “Na klancu” po Ivanu Cankaru, no Heidlera je najprije iznerviralo što je redatelj na račun projekta mjesec dana ljetovao na Bledu, a zatim su i Slovenci počeli prigovarati zašto se Hrvati petljaju u njihovu nacionalnu baštinu: film je naposljetku dovršen u produkciji ljubljanske distribucije Vesna film.

S beogradskim poduzećima se lako surađivalo, Zafranoviću je trebalo kolor vrpce za “Prvi valcer” i “Moru”, Heidler ju je dobio u Dunav filmu bez ikakvog potpisanog ugovora, samo uz stisak ruke tijekom poslovnog ručka. Njihovi autori nisu radili za FAS jer su tamo imali i previše prilika za realizaciju svojih filmova.

Poslovanje s nulom

FAS je poslovao s “nulom”, a možda bi sve bilo drukčije da su radili više reklamnih filmova. Ipak, kada se pročula da Heidler ne daje uobičajenih deset posto ugovarateljima narudžbi, na toj su ga sceni odmah otpisali. Njemu je bilo logično da FAS dobije taj postotak za realizaciju filma, no da ga daje nekome tko je samo posrednik, to mu nije štimalo.

Zoran Tadić napravio je za FAS svoj kratki prvijenac “Hitch... Hitch... Hitchcock”, zafrkantski kolaž, zapravo posvetu velikom redatelju uz pomoć fotografija iz njegovih filmova, pisali su Hitchcockovu agentu za dozvolu, ali su dobili prezrivi odgovor da tako nešto nije izvedivo. Za projekt se zagrijao i naš doajen Oktavijan Miletić, izrezali su dosta fotografija iz novina i časopisa i uz pomoć filmskih trikova napravili što su htjeli. Je li ih tko gnjavio zbog autorskih prava? Ne, film je čak otkupila mađarska televizija, ali ih je zamolila da na špici promijene naziv producenta, FAS je tamo prilično prostački izraz za muški spolni organ.

Obavijesni razgovori

Je li Tomislav Radić kontaktirao Heidlera za “Živu istinu” ili je bilo obrnuto? Ključna osoba je zapravo bio direktor Radićeva filma Milan Šamec, vrlo aktivan u kino klubovima i Heidlerov prijatelj, koji mu je objasnio što Radić već dugo snima, uz prešutnu suglasnost svog urednika na televiziji Angela Miladinova. Heidler se zainteresirao i podržao projekt, film je završen, ali nije primljen u službeni program pulskog festivala. Većina kritičara bila je skandalizirana, pa je žiri na čelu sa Stipom Šuvarom reterirao i glavnoj glumici Božidarki Freit dodijelio Zlatnu arenu, unatoč tome što publika u Areni uopće nije vidjela film.

Na fotografiji: Tadić, Krelja i Peterlić

Zapravo, nijedan FAS-ov film nije prikazan u Areni, pa čak ni Hadžićev “Lov na jelene” koji je po nekim procjenama skupio u kinima pola milijuna gledatelja, dijelom i zbog debitantskog nastupa folk zvijezde Silvane Armenulić. Ovaj put nije bio kriv pulski žiri nego oprezni Hadžić, koji je procijenio da bi priča o povratniku iz Australije koga bivši policajci sumnjiče za ustaštvo kako bi zadržali njegovu kuću mogla nakon Karađorđeva loše odjeknuti, pa je napao jednog od članova žirija za sukob interesa i naprasno povukao film. Očito nije pogriješio, jer je “Lov na jelene” nakon toga za dugo vremena nestao iz hrvatskih kina.

Od koga je FAS dobio filmsku vrpcu za snimanje dokumentarca o studentskom štrajku? Heidlera je pozvao generalni direktor RTZ-a Ivo Bojanić, dao mu vreću s filmskim rolama i poručio: “Niti sam te čuo niti vidio”. Materijal su svaki dan razvijali u Ljubljani, o tome pravili zapisnik, tako da kad im je nakon Karađorđeva banula policija i optužila ih da su dio snimaka prodali bavarskoj televiziji, imali su čvrste dokaze da to nisu napravili. Sve je završilo na obavijesnim razgovorima s javnim tužiteljem koji je zvao njega i Ivandu, popili su bocu albanskog konjaka, ali nije bilo bez hapšenja. samo što je kasnije Bojanić smijenjen, ne zbog toga što im je dao vrpcu, nego stoga što je kao “proljećarac” postao politički nepoćudan.

FAS je dospio u stečaj 1973., nije tu bilo političkih packi, prije činjenica da je s premalo novca radio previše filmova. Nije bilo dugova ali ni prilike da se radi nešto novo. Otpao je i projekt “Atentat na Stjepana Radića” koji je po scenariju Zorislava Ugljena trebao režirati Branko Bauer, iako je dobio preporuku Ivice Račana, mladog ideologa Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Naprosto se s nečim takvim suviše zakasnilo, da je scenarij prijavljen na fond za Hrvatskog proljeća, po svoj bi ga prilici FAS i realizirao.

Heidler se poslije zaposlio u Zagreb filmu kao voditelj animiranog odjela, ali se brzo razišao s Dušanom Vukotićem, najutjecajnijom ličnosti u poduzeću, kada je raspisao natječaj za nove suradnike i teme. Vud - kako su zvali Vukotića - smatrao je da poduzeće ima dovoljno vlastitih kadrova i da mu ne treba nitko izvana. Heidler je ipak zadovoljan jer su se zahvaljujući njemu u Zagreb filmu pojavili Mirko Ilić, Radovan Devlić i Joško Marušić.

Je li mu poslije manjkao producentski posao? “Zapravo ne. To je stvar odgoja i predživota. Rano sam se naučio prilagođavati i odricati se. Kad ne ide, ne ide.”

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo