Čovjek kako ulazi u neke godine sve mu postaje teško. Najprije zato što s godinama stječe pravo da mu sve postaje teško. I tako, valjda, započinje proces starenja i propadanja. Svatko je onoliko star koliko sebi uzme za pravo da bude star. A tek nakon toga stižu stvarni problemi s godinama, posljedice nezdravog života, trošnih gena i metaboličke lutrije.
Postoje, međutim, ljudi, iznimno su malobrojni, kod nas u pravilu dinarskoga podrijetla, do čije svijesti nikad ne dođe informacija da su ušli u one godine u kojima bi im sve trebalo biti teško. A nakon što takva informacija izostane, često se i organizam zaboravi, pa propusti da započne stariti. I onda u čudu pokraj sebe gledamo te sredovječne stogodišnjake, kojima više nije pristojno ni reći kako se dobro drže za svoje godine.
Danas je, službeno drugog dana proljeća, Veljko Bulajić proslavio devedeseti rođendan. Prije nekoliko godina - ne usuđujem se više računati koliko - imao je problema s kukovima, te je morao na jednu pa drugu operaciju. Rizična stvar za čovjeka koji pređe osamdesetu, osamdeset i petu. Ali bilo mi je drago kad sam ga nakon toga vidio na štakama. Znate već kako je to: strepimo za starce koji su nam dragi i koji predstavljaju konstantu našega vremena, neku čvrstu tačku, stijenu kraj puta ili veliki stari panj, pokraj kojeg teče vrijeme. Jednom kada padnu u postelju, obično se više ne dižu. Tako nam govori naša strepnja.
Nekoliko tjedana, a možda i cijelih mjesec-dva kasnije, sreo sam ga sa štapom. Bio je očajan. Vidiš li ti to, izgovorio najtužnijim glasom, i pokazao na štap. Nasmijao sam se njegovoj nevolji, pa ga pokušao uvjeriti da mu štap dobro stoji, a i sam bi trebao znati da čovjeku u našim krajevima štap daje na ozbiljnosti i autoritetu. Lako je tebi tako govoriti, uzvratio je, ti si pisac, pa ti je svejedno jesi li sa štapom ili bez štapa, a ja sam režiser, meni valja po brdima skakati.
Sljedeći put, možda je prošlo još mjesec dana, Veljko Bulajić bio je bez štapa. Kretao se istim onim mladenačkim hodom, tek malo pogrbljen u gornjem dijelu leđa: visoki Crnogorac, koji bi da ostane ljubazan prema većini onižih sugrađana, i koliko god to za čovjeka u osamdesetima bilo nevjerojatno, on ne samo da je odbacio štap, nego je povratio isti onaj osjećaj za ravnotežu. A kukovi su funkcionirali kao da su mu najrođeniji. I bilo je krajnje neprikladno da mu spominjem štap. Za njega to je bilo nešto od čega se ne samo fizički, nego i duhovno emancipirao. Bio je jednako mlad kao i prije štapa.
Koliko li je epoha Veljko Bulajić odživio u svome aktivnom, odraslom ljudskom životu? I kakve su se sve i kolike traume od njega odbile, umjesto da se utisnu, da ga pregaze i postaraju? I koliko se samo puta uspio prilagoditi novim prilikama i novom dobu, sve stupajući ukorak s diktatom epohe? Jednom mi je, dok smo sjedili u caffeu u Kaptol centru, pripovijedao o svojim predratnim sarajevskim godinama, o odrastanju na Bjelavama, o komšijama svih vjera i nacija - kojim je, naravno, zapamtio imena - o Tinu Ujeviću, koji je znao navratiti u Bulajića kuću i o tome kako ih 1941. nitko nije odao ni iznevjerio. I dok je govorio o tim svojim Bjelavama, činilo se da se sve to događalo nedavno i da smo nas dvojica u najmanju ruku vršnjaci, ako već ja nisam i malo stariji.
Onda su nastupile godine partizanije, iz kojih je izašao kao mladi oficir, pa 1948. godina u kojoj su se, kao u antičkoj tragediji, toliki mladi Crnogorci, ali ne samo Crnogorci, susretali s vlastitom sudbinom, i taj bi im susret određivao ostatak života. Pitanje Rezolucije IB-a, i činjenica da se svatko o njoj trebao po svojoj slobodnoj volji izraziti i opredijeliti, ali da je kasnije od tog slobodnog opredjeljivanja ovisilo hoće li završiti na Golom otoku i pod doživotnom traumom, zaista kao da su prepisani iz kakvoga helenskog mita. Odgovor od kojeg ovisi život, sretan ili nesretan. I Veljko je odgovorio tako da bude sretan.
Zatim njegovi rani filmovi i veze s talijanskim neorealizmom. Poigravanje granicama dopuštenog, a zatim “Kozara” koja je - pogledajte taj film jednom u miru i sabranju - nedostižno remek-djelo. I onda karijera državnog režisera, kojem se povjeravaju veliki projekti od historijskog značaja, kada dolazi na loš glas kod mladih lavova, pa propast zajedničke države, usred koje se Veljko, opet, dobro snalazi, umije pronaći ispravan put, a onda i taj svoj bulajićevski model dvostrukoga, hrvatskog i crnogorskog patriotizma. Druge je sa crnom zemljom sastavilo, a njega kao da nije ni okrznulo. Kako je to moguće i što o tome misliti?
Veljko Bulajić i dalje snima filmove. Onaj o Marinu Držiću, i sad ovaj najnoviji, koji bi mi htio interno prikazati, a ja nikako ne stižem. Čas sam u Njemačkoj, čas moram u Poljsku, čas sam do glave u dovršavanju nedovršenih poslova. I sve teže se nosim s epohom, koja mi je nasjela na kosti i koju ne doživljavam svojom. Kao što moja nije bila ni ona prethodna, koju sam jedva prevalio preko leđa, kao ni ona prije nje. Kad bi se to moglo, i kad bi čovjek čovjeku išta mogao reći i dati mu savjet, obratio bih se Veljku Bulajiću da mi pomogne. Ali ne može, nego svatko za sebe kroz ovaj dever ide, pa koliko tko izdrži. Ali kako je moguće da nijedna epoha nije moja, a svaka je Veljkova?
Nek’ nam je živ i zdrav Veljko Bulajić, nek’ mu je u nogama snage. Valja njemu po brdima…