Tijekom canneskog vikenda u službenoj su konkurenciji filmove predstavila dvojica redatelja koji su nedavno osvajali Zlatnu palmu. Obojica imaju izvrsne filmove, pa ne bi bilo iznenađenje da uspjeh i ponove. Jedan od njih je Michael Haneke , a drugi Rumunj Cristian Mungiu.
Michael Haneke, koji je u Cannesu pobijedio 2009. s “Bijelom vrpcom”, na festival je stigao s filmom “Amour” (Ljubav) koji mu je nesumnjivo najkomorniji i najmanje politični film u karijeri. Junaci su par starih pariških umirovljenika, nastavnica glazbe Anne ( Emmanuelle Riva) i njen suprug Georges ( Jean-Louis Trintignant) koji žive skladnu i ispunjenu starost sve dok jednog jutra Anne ne dobije moždani udar.
Tragični incident
Isprva, sve to izgleda donekle čak i romantično: brižni muž brine se o voljenoj ženi u kolicima, mogu razgovarati, slušati muziku iIi gledati stare fotografije. Ali, Anneino stanje nepovratno se urušava i pretvara u agoniju za njih oboje. Tu čestu ljudsku situaciju Haneke je prikazao bez ikakva kićenja i ornamentiranja. Njegov film protestantski je gol i jednostavan, bez glazbe, u dugim, smirenim kadrovima koji izvlače najviše iz dvoje senzacionalnih glumaca. “Amour” je film koji potvrđuje da je Haneke veliki klasik, bolji i od onog s kojim ga često uspoređuju: Ingmara Bergmana.
Cristian Mungiu, koji je 2007. sa “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana” iz anonimnosti izletio do Zlatne palme, vratio se u Provansu filmom “Iza bregova” koji se temelji na istinitom tragičnom incidentu: 2003., jedan pravoslavni svećenik u rumunjskoj Moldaviji pokušao je izvršiti egzorcizam tijekom kojeg je “obuzeta” djevojka preminula.
Ono što Mungiua u filmu, međutim, ponajviše zanima jest ono što prethodi skandalu. Junakinja filma je Voichita, djevojka koja je odrasla u sirotištu i odmah po izlasku postala monahinja. Njoj u posjet stiže Alina, prijateljica iz doma s kojom je, naslućujemo, imala neku vrstu ljubavne veze. Alina je zaljubljena i bolesno posesivna, Voichitu želi iščupati iz manastira, a vjeru i monahe doživljava kao smetnju.
Splet okolnosti
Nakon filma gotovo da ne možete uperiti prstom u krivca za nesreću: ona je posljedica spleta okolnosti, vjerskog primitivizma, neobrazovanosti, lošeg zdravstva i neliječene shizofrenije. Dobar je to film koji, međutim, pomalo “visi” posljednjih pola sata, kad priča o dvije djevojke postane policijsko-proceduralna dokudrama.
U sjeni Mungiua i Hanekea, konkurencija je donijela i film “Jagten” (Lov) danskog režisera Thomasa Vinterberga, jednog od utemeljitelja Dogme 95, koji je u 15 godina od Dogme postao pitomi mainstream režiser sa stažem u Hollywoodu. Junak “Lova” je omiljeni odgojitelj u vrtiću ( Mads Mikkelsen) koji nakon neke usputne rečenice jedne od djevojčica bude osumnjičen za seksualno zlostavljanje. Sumnja se pretvori u epidemiju, na junaka se okome stručne službe, policija, susjedi i prijatelji iz djetinjstva, a pitoma sjevernjačka zajednica pokaže svoje iskeženo lice. Vinterbergov film polemičan je i ne krije tezu da je lov na seksualne zlostavljače suvremena inačica lova na vještice.